7 Slušaj i pamti Kad plam zaplamti Kad dođe ruj Šta ćeš odgovoriti? Mumija: Svemirski crep Na kome Amon sudi Smrtni je pred njih šlep, Zločin ludi, H o r : A svemirski cilj cilja? Mumija: U znaku bilja. H o r : Još išarajte odgovore mudrolija Ribama zla, pticama čarolija Pustinjom strasnih pesama I požarima česama I klonulošću povesama. Mumija: Dosta na pamet! Teško kao svet! P r o n : Nema oproštaja lakoće. Jeroglif jeroglifom kakoće. Bio car, bio psar, Moraš znati cilj stvaranja Himnu odgovaranja To najpre pitaju Bogovi . . . (Faraon, balsamovan, ide pred sud Bogova. Živo- tinje-bogovi: volovi, krokodili, gušteri, pauci, tiče. Pitaju. Svete se.) Prvisudija: > Kakav je ton Prvog Ždrela? Mumija: Šakalski lelek opela, S u d i j a : Po čemu se poznaje konac Svemira? Mumija: Po vodopadu Nemira. Kad Apis zanemi rukom I narodi poniknu nikom Čuje se okriljenosti šum. To je svemirski Um. Drugi Sud i ja: U čunu bambusovom proročanstva Šta osvaja krmilo pijanstva? Mumija: Kad se ponizi fata-morgana Što nose vetri je, Nastaje prodor dana I zloslut'leve Geometrije . , . (Faraon, posle još dvadeset i dve hiljade sličnih od govora priznat je i oglašen za mrtvog, i pušten s one strane mrtvačke barikade, među mrtve). Faraon Pta bejaše jedan od najsposobnijih ljudi svoga vremena. Kao što je poznato, u starome Egiptu ljudi su morali da nauče odgovore za ispit na onom svetu. Od detinjstva, Faraon Pta učio je odgovore. Kao i ostali njegovi sunarodnici on se celoga života spremao za onaj momenat prelaza, posle smrti. Na njegovome sarkofagu, kao na ogromnu lađu, urezano je sto sedamdeset hiljada jeroglifa da mu se u po moći nađu. Četrnaest miliona jeroglifa bilo je naša- rano na papirusima kojim su mu ćelo ovili telo. Za izradu ovih slova, radi umirenja bogova, bilo je upo sleno osamdeset tisuća pisara i žreca, i ovi su ljudi, po žezi i po studi, radili. To beše onaj čuveni teokrat ski režim kome se dive umovi i svi filozofski šumovi i sva mnoštva našeg hegeloboštva. Svaki mrtvac imao je davati odgovore prema svom položaju socialnom, prema slova susretu, prema sudaru alhemičkih zna kova u simbolizmu godina i dana rođenja. Svi lotosi na ovo znanje mirišu. Kažu da i drugi cve- tovi, u Egiptu, ne mirisahu drugčije. Iz današnjeg cveća nemoguće je, i pored Maeterlinka, pogoditi smer i cilj savremene kulture, — možda zbog toga, što, kako tvrde još i danas svi cvetovi sanjaju o Egiptu, a osobito orhideje i tuberoze. Ko se zanese lotosom može saznati i ovo: Mumije kandidata koji nisu umeli odgovoriti na su- dijska pitanja, nisu ni žive ni mrtve. Oni otpočinju skitanja. Oni lutaju oko Gornjeg Grada. Očaj ženica pali požare kozmičkih baki jada Na njih je mislio naš Roseti, slikar aveti, kada je u osmercu nizao biser o putniku-inovercu, o Blaženoj Devojani što se naslo nila bleda preko zlatnih nebeskih greda i gleda sa vi sina na sirotnih vojsku. Za njih je milost pokazala svojsku. U svojoj muzici za Blessed Damozel Debussy, još ne zreo, nije shvaćao taj bol, ili ga prezreo, taj vapaj neprispelih. Umetnici su pojmili škrgut očajanja i besciljne čekaonosti, što su kao mlazevi, crnim pla menovima nebivanja šibali po poljima Očekivanja. Moreau je to znao, Gustave, njihovim jadima on je blistav. Do duše César Frank, Flamanac, prošao je kroz psihozni klanac, i video da duše bogorade i bo- gohule. Neke viole, timpani i flautske kule u »Bla ženstvima« o tome znaju. Negde u Africi, po šatorima crnačkim, peva se i leprša Misterija Očekivanja. To je vrsta lebdozvučne vere. Sama iz sebe a simbol. No crnci nisu mogli zagonetku rešiti igrom, plesom. Ni divljačkim, ljudskim mesom. To je jedan smisao an tropologije. Kažu da ima i drugi: u zapevci magije. Svaki smisao ima više planova, i mnogo ravni, i sve se stiče i razjedinjuje u jednim istim poletima, koji su i odleti. Kao tičiji smisao u moru gnezdâ. Gde je, i radi kakvih funkcija, ta smislova interpunkcija, kad je sve povratak? S vremena na vreme duša kakve Sfere, sa radozna- lošću razbludne hetere, poslala bi u pučinu glasnika, da donese vest iz dubina, sa buketo otužno-mudrih jagorcevinâ. Tako je i u ime naše Planetarne Praši- nice, bio poslat Wagner, u značaju zvučne Jedinice. U somotskom plaštu sa resama. I Svedenborg, po le- sama. I, kažu, ali sumnjaju, — Dante. I ribar neki sa Grenlanda, i, duše odmorni je, rudar-zlatar iz Kali- fornije. Svi su oni pri povratku donosili glase: glasovi tame, nerazumljivi i za njih same. Ali — razumljive za Sferu. Ribar sa Grenlanda, jadao se morima, ledenim prekorima, i irvasu, a zlatar ruda iz kalifornijskog zlatnog bluda gledao je poj metalâ. I Svedenborg krvav od misli koralâ, pred kraj svojih invokacija, i Wagner, u svetlucanju maglenih inkrustacija, svi su oni, neslućeno za nas, govorili o svojoj misiji, o ogromnoj visiji, gde, ploveći u muzikâ očajnom vinu, milioni čekaju da preminu. Kako da se pomogne nemrtvima Egipta? , , .