11 On veli: »Muka mi je videti čiste »razumne« lorme. Sve forme koje sam dosada upotrebljavao, došle su mi same od sebe: stajale su ili posve gotove predamnom i meni je ostalo samo da ih kopiram, ili su se nizale u sretnim časovima rada. Često se ne htjedoše stvo riti i morao sam katkada strpljivo i sa strahom če kati dok nisu sazrele. Ovo unutrašnje dozrevanje neda se posmatrati; ono 6 je tajanstveno i ovisi o skrivenim uzrocima.« To je sve. Više se ne da reći. Njegove su slike muzika i sim fonija boja. Ko može muziku da priča recima? Reč je preslaba. Osećaj! Doživljaj! Nažalost pisac ima samo jednu reproduk ciju u boji: »Sanjarska improvizacija«. To je sim fonija sviju varijacija i skala. Kandinski je veliki muzičar boja. To se mora videti — doživeti — utonuti u pesmu apstrakt nog i duhovnog. Kandinski je pesnik u boji i u reci: »Breiter sollst Du deine Arme ausbreiten. Breiter. Breiter. Und dein Gesicht sollst Du mit roten Tuch bedecken. (»B laue s-B laues« ispevana na nemačkom.) On sluti, čezne ono veliko buduće — široko — crveno — »ro ten Tuch« . .. A lice tvoje Rusijo prestrto je velikom crvenom maramom gde ruke široko vape . . . zovu ... Bratstvo sviju naroda... Iza njega dolazi mnogo dobrih, ali on je velik — najveći. (»Da je Kandinski još i i d e j a n, on bi bio uopšte najveći umetnik na svetu« veli B. Tokin). Iza njega putuju legije kao iza još jednog velikana, Španjolca P i c a s s a. On je drugi veliki početak. Njegovi opet naslednici nisu pošli ni koraka dalje: kubiste — čine samo varijante. (Iznimka je opet Rus — najveći skulptor Aršipenko). Ku- bizam je zato i pogodan jer je i suviše materijalan. Dok Kan- dinskoga je uopšte teško varirati — imitovati. Držim: nemo guće. On jedini stvara sam i jedini to i može. Spominjući ime Kandinski, mora se spomenuti i pokojni Franz Marc (pao je na francuskom bojištu 1915. g.). Živeli su zajedno u Miinchenu i otvarali nove puteve. Izdavali su re viju 1912. »Der blaue Reiter«. S njom i njihovim zajedničkim radom udaren je temelj. Mare je mrtav ali pre svoje smrti vizionarno veruje: »in eine höhere geistigere Möglichkeit als diese unmögliche Gegenwart«. (»Schöpferische Konfession«), On je morao misliti u tom času na Kandinskoga. Njihov i naš duh je zajednički. Njihove duše lebdele su i lebde iznad Moskve i iznad Verduna, iznad Tokia i iznad Zagreba. Sve je to isto. Svuda je Čovek... Mrtav je mrtav »Der blaue Reiter« ali živ je njegov brat u Moskvi: Crveni Jahač. Kandinski ovako svršava svoju rusku monografiju: »polako brišu se ograde medju narodima kao što po lako bregovi postaju ravni. Čovečanstvo nije više prazni odjek«, Moskva! Moskva! Naša su srca okrenuta ka Istoku!... Tvoja duša i naša je duša Rusijo! Izložba Vidović. Pre dvadeset godina to bi nas verovatno in teresiralo. Danas nam je to sasvim svejedno dali on postoji ili ne. Jedan moj prijatelj arhitekta rekao je da su to »holandski pejsaži«. Svi ostali tvrde da je »duša Dalmacije« i »našeg« mora u slikama. Moj prijatelj arhitekta, inače šaljivdžija, ima pravo. G. Vidović jedan je od preostalih i u naše doba zalu- talih Holandeza, Vinko Foretić - Vis Portret jednos Slovenca Pokušaj jedne lojalnosti. (Ili lojalnost jednog pokušaja: »S a- vremena hrvatska literatura« članak g. Lunačeka u »Obzoru«). On priznaje vrednost najnovijih. To je simpatično. No što je bio nesretne ruke, kad je izabrao Krkleca za potvrdu svoga pokušaja, krivnja je samo na njemu. Ali to zasad nije baš to liko od važnosti. Za nas je mnogo važniji naivni pokušaj g Lu načeka, da nas pomalo »isključi«, kao da »Zenit« revija koja je internacionalna za sadanju našu literarnu pro dukciju i ne broji, jer ne ulazi u naš narodni i plemenski život«. (!) Eh, kako prozirno! Treba »Zenit« eliminirati, da uopšte ne dođe u upoređenje. Ostaje prema tome jedina književna hrvat ska revija »Kritika«. — Vrlo dobro! Nemože biti upoređe- n j a ali ni isključenja g. Lunaček! »Zenit« uistinu nije hrvatska revija. Ona je internacio nalna i prema tome eoipso jugoslavenska! Interna cionalizam »Zenita« nipošto ne isključuje jugoslavensku akciju već i radi same dinamike i zenit iz ma koga mi unosimo kao novi duh, novu snagu, polet u stvaranje nove svečovečanske kulture. To treba uvideti i ne zaboraviti, da je to prvo i baš jugosla vensko sudelovanje u tome stvaranju! P. S. Preštampavamo iz beogradske »Tribune« od 18. V. 921, »Izjavu« g. Miloša Đurića kao dokumenat »elegantnoj, otme- noj, jedinoj književnoj reviji u Zagrebu« —- »Kritici«.