12 »U najnovijem broju književno-umetničke revije Kritika (sve ska za april), koja izlazi u Zagrebu, izašao je moj pre tri go dine pisani članak »Kosovo«. Članak je štampan bez moga zna nja, i on ne može reprezentovati moje sadašnje koncepcije i orijentacije. Za sada ovoliko, a u budućoj svesci Kritike reći ću o tom slučaju više. Rukopis nalazio se u rukama mojih po znanika, i oni su ga na svoju ruku dali redakciji Kritike.« Pesme jednog epigona i plagijatora: »Srebrna Čest a«. Kao jedini potpisan je autor Gustav K r k 1 e c. Oni brojni, u toj knjizi očiti i jasni, dobro su sačuvani u »njegovim« ženskastim pesmicama. Ima ih čitava legija. Snebivao sam se, čitajući ovu (kod nas valjda »najbolju«) a n- t o 1 o g i j u. Molekuli i atomi raznih i mnogih ličnosti i pes- nika zajedno s potpisanim autorom sačinjavaju jedan konglo merat koji je dosad u našoj literarografiji bio nepoznat.' Zove se »Srebrna cesta«. Ličnost istog autora posve se gubi ili gotovo i ne postoji. Asocijacije dovode posve druge na površinu sećanja i svesti. (Čitalac dobiva groznicu!) Verujte, bolje i lepše je čitati u originalu. Na pr., dobar nemački pesnik Rainer Maria Rilke, koji je u nas malo poznat, peva ovako: »Meine gute Mutter »seid stolz : I c h trage die Fah ne, »seid ohne Sorge : Ich trage die Fahne, »habt mich lieb : Ich trage die Fahne.« Divno -— zar ne? Zato je to rođeno u duši jednog p e s n i k a i to nije prepisano, To je doživljeno i nije posledica papirnate kompilacije i transformacije koje se u nas sa velikim priznanjem zovu: pesnik! (Gg. Bogdanović Lunaček!). Osećate li vi veličinu te reči pesnik!? Vaš »najtalentovaniji među najtalentovanijima« G. Krklec, ima na strani 91, pesmu »Zastava« s ovim plagijatom: »M ajko ja nosim zastavu« Tako počinje svaka njegova strofa, a ono ostalo je transfor macija od R i 1 k e a pa do M. G r č i ć a (Pročitaj svršetak te pesme i uporedi sa »Briga Materina« — »Antologija« B. Popovića!). Ja ne ću dalje da nastavim. Nije ugodno razotkrivati tuđu go lotinju. U takovom času osećam samilost i gnušanje. Ali savest.... Imate li vi drugi savesti — umetničke savest i? Zar sme ovakav da se zove pesnik kad to danas najviše znači: apostol! ? Najsiromašniji autor u našoj sredini je po vama »najtalentova niji«. (Nečudna srodnost!) Najnevredniji i najsitniji »rabotnik« na tzv. »literarnom polju«. U kojoj drugoj zemlji ovakovo bledo piskaralo koje je kao petlić skakalo na druge, (da prikrije svoju slabost!) bilo bi već davno onemogućeno. U našoj, on je najtalentovaniji — transformator doduše. (Vidi i Bublićeve podatke u »Novostima« 1920.). Sve ostalo prepuštam drugima, koji će imati više strpljivosti. Potražite i uporedite: Nazora, Vidrića, Domjanića, Matoša i dr. Ovo je samo kao mali dokumenat savremenoj hrvat skoj književnosti naročito g. Lunačeku. Blaženi siromašni duhom jer su njihove — ceste srebrne! Predavanja D. H, K, o ljubavnim poduzećima Napoleona, (!) Da smo mi poštovaoci Napoleona dostojnije bi slavili 100-go- dišnjicu. »Predavanje« držao M. Begović, Inače jedan od »ured nika« »elegantne«, »otmene« itd. »revije« »K r i t i k a«. Pre Begovića Badalić. Posle njega Vernić. Sve se kompletira. Sva predavanja »u stilu« t. j. mlaćenje prazne slame. Govore o onome što ne svaćaju. »Leben mussman« kako to reče jedan od »mladih«. Imažinisti Manifest moskovske grupe. Nas je još vrlo malo. U poeziji: Sergej Jesenjih, Vadim Šer- šenjevič, Anatolije Mariengov, U slikarstvu: A k. u 1 o v i, E v d a m. No naše su teorije zarazile prestonice i palanke. Svugde imamo darovitih učenika. Jedini material poezije jeste slika, reč kao takva, Reč je u suštini — slika. Nas se ne tiče sadržina reči, a još manje njegova .zvučna obojenoist. 0 tome neka se prepiru muzika i filozofija. Slika za nas nije način na koji ćemo iskazati neku mi sao van nje. Slika je za nas samocilj (Selbstzweck), Slika kao takva — to je škola našeg električnoga jevanđela. Mi imažiniste ne priznajemo podređivanja slika, i mi po zivamo pesnike, da odpočnu vers-libre slika. Mi prizi vamo k poetizaciji poezije, pomoću udaljivanja iz poezije i filozofije, i naturalizma — i futurizma i muzičke instru mentacije. Hiljade nežigosanih. Posle Hondreyovih 100.000 žig os an ih, štampala je knjižara Kugli u Zagrebu nekoliko hiljada neži gosanih knjiga: U. Donadini — Igračka oluje, »drama« u tri čina, koju bezuvetno treba žigosati pa makar i bez državnog žiga. To je drama autorove slabosti! Drama jed nog nestvaranja i siromaštva! Učestaše baš neki autobiografski »romani« i »drame« (kao da smo željni golotinje, siromaštva i bede!) bez ikakove umetničke vrednosti. Dakako »ekspresionisti«! Spominjem još ovo: »Igračka oluje« svršava sa neveštom ko pijom jedne drame St. Przybiszewskoga: »Za srećom« . . . Kopije . . . kopije . . . sve same .... Kad bih se molio Bogu, prva bi mi molitva bila, da me izbavi muka od čitanja ovakovih glupih »drama« i sličnih »romana«. STRAST. ,,Roman iz beogradskog života“. Napisao S. D. P i j a d e. Nova knjiga. To je sva njena vred.no.st — prednost. Povećava broj. Ali u umetnosti ne važj broj, kao na vašaru ili skupštini. Sva je jugoslavenska publika skupština na kojoj se -- glasa, Ko više glasova — taj veći — pobednik. Slatki put toj „strastvenoj“ književnosti utrla je Andri- ćevu „Zabavna biblioteka“ iz Zagreba, jer u Zagrebu je koješta — zabavno. (Čaklović je počeo još rđavije — s , Đavolicom ‘ a sad se je „popravj-o“ i sledi put „boljih“ učitelja ) „Strasti“ je produkt literature: Afrodita, Poludjei- vice i dr. S. D. Pijade je postumni sin P. Louysa, M, Pre- vosta rođeni brat — Milana Begovića. Zašto je g, Pijade čitao baš takove knjige? Možda koje i tolike bolje, rodile bi nešto — „bolje“. SU—JO—OO—OJ. Šta se čuje? Nastupile su metamorfoze g. Ćurčina, komandanta rekrutske čete »Stara Evropa«. U broju od 10. V. 921. mobilizovao je g. Ć. đačku četu rekruta pošto je drugi i treći poziv otkazao poslušnost. Ništa zato! Ali »oni koji dolaze« nisu još svršili ni rekrutsku školu, a komandant ih izveo na javni mimohod. Po vojnim zakonima komandant treba da se kazni. A po zakonu savesti isto tako radi redovnog sa- mopohvalnog pisanja kritika o časopisu kome je sam urednik. Prepoznaje se po šiframa: SU—JO—OO—OJ—UI. (»Jut. List«). P. S, Inače »N. E.« kao i ostale revije napreduju u imitaciji. Posle »Zenita« i ona menja boje papira. M. Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću. Izašao je roman našega saradnika u izdanju bilioteke »Albatros« u Beogradu. O značaj nom romanu i o njegovom piscu biće opširno govora u idućem broju. ♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦♦