18 što on naziva svojim »sofizmima«, to nas se slabo tiče; što je to, kako on kaže, prošlo, to za nas nema baš nikakvog interesa. Mi tu vidimo samo jedan sasvim običan mali ku- kavičluk, koji ni u koliko ne predodređuje sudbinu koju izvestan broj ideja može da ima. »Ja danas umem da se poklonim lepoti«: Rimbaud-u se ne može oprostiti što je hteo da nas uveri da se radilo o nekom njegovom ponov- nom oslobođenju, kada se u stvari vraćao u zatvor.« (Andre Breton: Second manifeste du Surrealisme.). DO APOLLINAIRE-A U isto doba kada su Lautreamont i Rimbaud, ne znajući jedan za drugog, davali poeziji jedan nenaslućeni smisao, u potpunoj dosadi viktorianske epohe u Engleskoj, pravu poeziju, to jest negaciju one akademske, predstavljao je jedan pisac apsurdnih romana i pesama deci namenjenih, Lewis Carroll. Mislimo da bi ovaj pregled moralnih i poet- skih predznaka nadrealizma bio nepotpun, kada ne bismo spomenuli dela L. Carroll-a (Alisa u čarobnoj zemlji — kođ nas preveo Stanislav Vinaver —, Lov na Snarka, S one strane ogledala), dela kojima skroz antiracionalna upotreba besmisla, potpuno odsustvo svake pouke, humor, ismeva- nje građanskog dostojanstva i fantazija daju karakter au- tentičnog poetskog i moralnog čina, tako da su ne samo jedna od neobično retkih lektira deci preporučljivih (nasu- prot antipoetskom racionalizmu Čika-Jovinom, i isto tako reakcionarnom Emilu i drugim detektivima), nego i primeri poezije pred kojom se potpuno pomračuje ne samo ogavni Parnasse, no i Prerafaelizam i dobair deo Simbolizma. Као svaka pesnička škola, Simbolizam nas sam po sebi ne zanima. Verlaine i A. Samain su nam razume se gnusni. Imamo međutim, i razloga i načina da izdvojimo i istaknemo imena: Charles Cros, Germain Nouveau i Stć- phane Mallarme (Igitur). Prateći dalje liniju nepristajanja na buržoaski život i na sve što on određuje, tu liniju izraženu kroz poeziju, na slučaju J. K. LIuysmans-a (La-bas, A rebours, En rade) ne možemo se zadržati koliko bi zasluživao. Početak »novih vremena« neka ovde obeleži Alfred