19 Јаггу (Ubu-Roi), koji je dva veka skopčao strahovitim sar- kazmom: »Merdre!« I najzad, Guillaume Apollinaire dovodi nas do samog početka posleratnog doba; njegova smrt na sam dan Pri- mirja (11 novembra 1918) ima prilicno simbolično značenje. Apollinaire je nesumnjivo u mnogome tačno osetTo smisao one evolucije modernog duha čiji je bio jedan od presudnih momenata, on je umeo da oseti važnost novoga u umetnosti i poeziji (njegova ljubav za crnačku umetnost, njegovo druženje sa Picasso-om, njegovo prihvatanje kubizma dok je ovaj još značio skandal), mrzeo je svaku stagnaciju, i u oblasti književnosti, iz koje nije mogao stvarno da izađe, uneo je jedan duh slobode koji ne treba nipodaštavati (Les 11 mille Verges, Les Mammelles de Tiresias). Ali stvarne moralne konsekvence svog r.ada na oslobođenju pesničkog izraza, on nikad nije razumeo: njegov stav u životu, a na- ročito njegovo držanje za vreme rata, najbolje to dokazuju. Podvlačimo ipak da važnost Apollinaire-a, njegovih vrlo nejednakih pesama (Alcools, Calligrammes), treba tražiti n& sasvim drugoj strani nego što je ona koju hoće da obasja buržoasko idealistička interpretacija, G. T. Manojlovića na primer. MORALNI SMISAO POEZDE Apollinaire dosta dobro simbolizuje ono što se, već pred Svetski Rat, podrazumevalo pod vrlo nepreciznim poj- mom »modernog pesnika«. Neosporno je da su se već onda, u toj »modernoj poeziji«, kao i u opštem raspoloženju tadašnje umetničke avangarde pojavljivali prvi simptomi one dezorganizacije »zdravog razuma«, racionalne logike, pojma dobrog ukusa, estetičkih pravila pa i etičkih nor- mi, koja je u dadaizmu dobila svoj pun izraz. U svojoj unutrašnjoj evoluciji, determinisanoj, razume se socijalnim faktorima, koje nam nije mogućno da ovde razčlanja- vamo, u razvoju svojih mogućnosti izraza, poezija je, u godinama koje odgovaraju početku Svetskog Rata, bila već došla do jedne ivice na kojoj je, u sumnji, .zastala: preći tu granicu značilo je za poeziju ili kapi- tulirati, demantovati celokupnu svoju evoluciju, ili pot-