<p>VANE BOR & MARKO RISTIĆ</p><p>ANTI-ZID</p><p>Prilog</p><p>za pravilnije shavatanje nadrealisma</p><p>Nadrealistićka Izdanja</p><p>u Beogradu</p><p>1932</p>
<br/>
<br/>
<br/>
<p>ANTI-ZID</p>
<br/><br/>OD OVIH PISACA<br/><br/>VANTE BOR<br/><br/>U PRIPREMI<br/><br/>PRILOG IZUČAVANJU DIALEKTIKE<br/>PREDGOVOR ZA JEDAN BUDUĆI ROMANTIZAM<br/><br/>MARKO RISTIĆ<br/><br/>OD SREĆE I OD SNA (S. B. Cvijanović, 1925).<br/><br/>BEZ MERE (S. B. Cvijanović, 1928).<br/><br/>NACRT ZA JEDNU FENOMENOLOGIJU IRACIONALNOG, u saradnjf<br/>sa Kočom Popovićem (Nadrealistička Izdanja, 1931).<br/><br/>KOJE SU POBUDE I KAKVI SU USPESI ŠKOLSKE FILOZOFIJE. Povo<br/>dom jedne kritike na Nacrt za jednu Fenomenologiju Ira-<br/>donalnog (Nadrealistička Izdanja, 1932).<br/><br/>U PRIPREMI<br/><br/>OD ISTOG PISCA. Članci i hronike.<br/><br/>NOX MICROCOSMICA. Pesme (1923—1932).<br/>
VANE BOR & MARKO RISTIĆ<br/><br/>ANTI-ZID<br/><br/>PRILOG<br/><br/>ZA PRAVILNPE SHVATANJE NADREALIZMA<br/><br/>NADREALISTIČKA IZDAN3A<br/>U BEOGRADU<br/>1932<br/>
<br/>
0<br/><br/>UVOD<br/><br/>Dialektika je nauka o opštim zakonima kretanja, kako<br/>spoijnjeg sveta tako i čovečje misli.<br/><br/>Dialektika ideje je svesni odblesak dialektičkog кге-<br/>tanja stvarnog sveta.<br/><br/>Dialektika obuhvata stvari i njihove odbleske u mozgu<br/>prvenstveno u njihovim odnosima, u njihovoj povezano-<br/>sti, u njihovom kretanju, u njihovom rađanju i nestajanju.<br/><br/>(Engels).<br/><br/>Prirodno je, dakle, da su nadrealisti nekoliko puta<br/>ponavljali svoj zahtev da se i nadrealizam dialektički po-<br/>smatra, da se njegova akcija shvata u kretanju, pojedine<br/>njegove etape i pojedini njegovi vidovi u njihovoj pove-<br/>zanosti, a njegove manifestacije u međusobnom odnosu<br/>i u ođnosu na trenutak i prilike u kojima se dešavaju. I u<br/>nadrealizmu izvesne stvari se rađaju, druge nestaju.<br/><br/>Takvo posmatranje i shvatanje nadrealizma kao žive<br/>organske celine, svakako je otežano raznostranošću nje-<br/>gove akcije, njegovim brzim prevazilaženjem etapa, ve-<br/>likom raznovrsnošću i spoljnom nepovezanošću njegovih<br/>manifestacija*. Jer nadrealizam je imao da se snalazi i da<br/>se izražava na vrlo različitim planovima, da odredi svoj<br/>stav u mnogim pitanjima i da reagira na mnoge aktuelne<br/>pojave i događaje.<br/><br/>S jedne strane nepoznavanje dialektike, s druge strane<br/>tehnička teškoća da se nadrealizam dialektički posmatra,,<br/>česti su uzroci nerazumevanja i pogrešnog tumačenja nad-<br/>realizma. Nedialektički posmatran, nadrealizam se ne može<br/>ukazati onakav kakav jeste: u svome kretanju, u svojoj<br/><br/>7<br/>
složenosti i u svojoj logičnoj povezanosti i dialektičnoj<br/>doslednosti. Jedan od najobičnijih primera tog neshva-<br/>tanja i svođenja nadrealizma je ubrajanje nadrealizma u<br/>red raznih literarnih ii umetničkih izama, kao simbolizam,<br/>futurizam, ekspresionizam, simultaneizam, kubizam. Obič-<br/>no se misli da nadrealizam ima svoj literarni program i<br/>svoj estetski credo, i da mu je cilj da stvori ili usavrši<br/>jednu tehniku pisanja. Ovim je nadrealizam ne samo po-<br/>smatran jednostrano, na jednom jedinom planu pesničkog<br/>izražavanja, nego je i na tom planu deformisan. Niti se<br/>nadrealizam na tom planu zaustavlja, niti njegovo delova-<br/>nje u toj oblasti ima finalistički karakter. Dok razne pe-<br/>sničke i umetničke škole pokušavaju, u toj oblasti u ko-<br/>joj su se specializovale, da utvrde како se treba izraža-<br/>vati da bi se racionalno postigao traženi estetski efekat,<br/>nadrealizam, već od svog početka, pokušava da utvrdi šta<br/>jeste osnova ljudskog izražavanja, i to u svima oblastima.<br/>Raznim pravcima lepih veština cilj je obrazovanje i propo-<br/>vedanje izvesnog načina izražavanja, lepog i veštačkog,<br/>to jest izveštačenog. Nadrealizmu međutim, način izraža-<br/>vanja bio je polazna tačka, i to ne jedan izmišljen, veštač-<br/>ki iskovan način izražavanja, već ono izvorno delovanje<br/>čoveka koje ne zavisi ni od kakvih estetskih teorija. Nađ-<br/>realizam nije imao teoriski da dođe do njega, već napro-<br/>tiv da izvuče teoriske i praktične :zaključke iz uviđanja da<br/>jedno takvo spontano delovanje postoji, i da se ono na-<br/>lazi u opreci sa utvrđenim moralom i sankcionisanom mi-<br/>šlju čitave jedne kulture.<br/><br/>Razvoj nadrealizma nije dakle mogao ostati jedno-<br/>stran i linearan. Mislimo da je potrebno da se pruži jedna<br/>pregledna i sintetička slika ftoga razvoja, dai se pokažu<br/>svi planovi na kojimai se on ocrtava, svi problemi koje<br/>obuhvata, da se zabeleže njegovi karakteristični stupnjevi,<br/>bogatstvo i raznovrsnost njegovih izraza, a pre svega da<br/>se izlože njegova predistorija i njegov postanak.<br/><br/>U ovoj brošuri, razume se, može se samo ukazati na<br/>svu složenost nadrealizma. i na njegovu doslednost; de-<br/>taljna analiza pojedinih elemenata te kompleksnosti i nje-<br/>nih unutrašnjih odnosa ne može biti sprovedena u jednom<br/>ovakvom, kratkom i neizbežno uprošćenom nacrtu.<br/><br/>8<br/>
Као polazna tačka za jednu predistoriju nadrealizma<br/>kao istoriska tačka oslonca, može se uzeti sredina i treća<br/>četvrtina devetnaestog veka. Posle 1848 godine Evropom<br/>vlada pobednička reakcija. Napretkom tehnike, razvojem<br/>mašinizma, formiranjem velike industrije, širenjem trgo-<br/>vine na bazi prvih internacionalnih ugovora, organizaci-<br/>jom kredita, osvajanjem kolonijalnog carstva, buržoazija<br/>se obogatila i učvrstila. (Trbušasti Daumier-ov buržuj za-<br/>dovoljno sedi na svojoj staroj Biedermeyer fotelji, ali no-<br/>vopozlaćenoj i naoružanoj). U znaku Viktorije, Napoleona<br/>Malog i Bismarcka, raskošno cveta građanska kultura,.<br/>gde se, uz Gounod-ovu muziku, servilno vuče jedna tupa<br/>misao i jedna hladna i lažna poezija.<br/><br/>Ali, s druge strane, kao negacija čitavog tog sveta,<br/>u samoj njegovoj senci, počinje da se sprema jedan nov<br/>svet. U raznim oblastima misli, koje sve imaju tu zajed-<br/>ničku karakteristiku da su od strane dominantne klase za-<br/>mračene i zabranjene, izvesni ljudi, i ne znajući katkad<br/>jedni za druge, dolaze do novih saznanja o čoveku, o stvar-<br/>nim uslovima njegove slobode. Ta saznanja protivstavi<br/>ljaju se, protive se, lažima nametnutim socialnom i kul-<br/>turnom represijom, i ova, razume se, pokušava da ih po-<br/>tisne, da ih uguši. Proganjan iz zemlje u zemlju, izvođen<br/>pred sud, živeći u Londonu kao izbeglica, u najtežim fi-<br/>nansijskim okolnostima, Магх radi na svojim delima koja<br/>su imala da preobraze celokupnu koncepciju sveta, i ne<br/>samo koncepciju. Darwin objavljuje na sveopšti skandal<br/>svoje delo Poreklo Vrsta (1858), čiji se pravi smisao još<br/>i danas pokušava da izvitoperi reakcionarnim interpreta-<br/>cijama. Baudelaire biva izveden pred sud zbog svojih pe-<br/>sama i zatvoren u ludnicu. Ni u prirodnim i socialnim na-<br/>ukama, ni u poeziji, iskrena i slobodna težnja za istinom<br/>nije se mogla prilagoditi i našla se u najoštrijoj opreci sa<br/>koristoljubivim mračnjaštvom. A najeksplozivnija pobuna<br/>protiv celog tog doba, ona koja je u isti mah bila i signal<br/>i ostvarenje jedne dotle neviđene moralne slobode i stro-<br/>gosti, dobila je svoj izraz u delima dvaju pesnika: Rim-<br/>baud-a i Lautreamont-a.<br/><br/>9<br/>
REVOLT U POEZUI NDE ISTO ŠTO I POETSKI REVOLT<br/><br/>Taj revolt u poeziji kao i revolt na svim drugim pla-<br/>novima (a videćemo da, se radi o revoltu koji je u osnovi<br/>uvek isti) ima, razume se, svoju materialnu i istorisku đe-<br/>terminaciju. Vladajuća klasa je uvek imala i namećala mo-<br/>ral i poeziju koji su joj ođgovarali, i kojima je omoguća-<br/>vala da se vidno ispoljavaju. Tom normativnom moralu i<br/>toj sankcionisanoj poeziji stalno se je protivstavljao je-<br/>dan revolt koji je samo u vrlo izuzetnim prilikama, mogao<br/>doći do izraza. Takvi izrazi prvo se pojjavljuju usamljeni<br/>i nezavisno jedan od drugog. Ali se postepeno ulančavaju<br/>i sve jasnije pretstavljaju jednu liniju, jednu struju koja<br/>se, stalno sprečavana i stalno potiskivana, neprekidno pro-<br/>vlačila kroz živote i dela izvesnih ličnosti. Ta linija, taj<br/>niz pojedinačnih revolta, nije ništa drugo do razvoj i for-<br/>miranje jednog stvarnog morala, koji se manifestuje u<br/>izrazima tih pojedinačnih revolta, a postaje kroz njihov niz.<br/>Ta linija se nastavlja, do danas i dobija svoj svestan i рок-<br/>puno razrađen oblik u nadrealizmu. Uviđajući ovo postaja-<br/>nje morala kroz poeziju, prateći taj razvoj, videćemo da<br/>su nadrealisti bespravno optuživani da se suprotstavljaju<br/>buržoaskoj kulturi jedino kao dekadenti ili da su samo-<br/>produkat jednog društva u raspadanju. Videćemo jasno đa<br/>su nadrealisti naslednici i nosioci baš te linije koja se uvek,<br/>dakle još pre svakog simptoma današnjeg raspadanja za-<br/>padne kulture, suprotstavljala vladajućem moralu i misli.<br/><br/>To formiranje stvarnog morala kroz poeziju nazire se<br/>već sa dovoljnoin jasnoćom kod velikih preromantika osam-<br/>naestog veka, koji svakako ne mogu biti kvalifikovani kao<br/>dekadenti.<br/><br/>PREROMANTIZAM<br/><br/>»Pozdravimo u prolazu, piše Tristan Tzara, hrabrost<br/>preromantika koji su, prelazeći preko pitanja dobrog ili<br/>rđavog ukusa, stavili na suprot opštem raspoloženju toga<br/>doba, svoju čvrstu odluku da ruše predrasude. Oni su sači-<br/>njavali jednu manjinu među intelektualcima koja se već<br/><br/>10<br/>
onda protivila ideologiji kojom se spremalo stvaranje nove<br/>kaste ugnjetača, industrijalaca. ...Treba: zabeležeti dva<br/>važna momenta koji su: Marquis de Sade i тотап koji je<br/>redom nazvan crni, užasni ili frenetični.« (Essai sur la Ši-<br/>tuation de la Poesie, Le Surrealisme A. S. D. L. R. No 4.)<br/><br/>Ovde se nikako ne može dovoljno istaći značenje i<br/>značaj veličanstvene figure Marquis de Sade-a koji je, svo-<br/>jim delom i svojim besprimernim i bezgraničnim slobodo-<br/>umljem, prokazao hipokriziju i laž svih moralnih normi i<br/>načela. Polazeći od nesvodljivosti nagonske želje, on je<br/>dokazao da jedini moralni kriterium može da rezultira iz<br/>istinite želje čoveka. Taj nesalomljivi preromantik čiji je<br/>aktivni pesimizam izgradio najsmeliju koncepciju čoveka,<br/>njegovih prava, njegove odgovornosti pred samim sobom,.<br/>taj genijalni i daleki preteča psihoanalitičkog saznanja o<br/>osnovi čovekovog afektivnog života, taj totalni bezbožnik<br/>plaćao je i potvrđivao svoj stav skupo: »taj najslobodniji<br/>čovek što je ikada živeo«, kako ga je nazvao Apollinaire,<br/>proveo je dvadeset i sedam godina života u tamnici.<br/><br/>Obično se ne zna kolika je važnost pretstavnika engie-<br/>skog crnog romana (The Gothic novel), i koliki je njihov<br/>doprinos u stvaranju revolucionarnog i romantičnog odu-<br/>ševljenja toga doba. Ma koliko da su njihova »frenetič-<br/>nost« i njihova fantastika, svojim dekorom i svojim rekvi-<br/>zitama, odgovarale ukusu vremena, u njima su živele ona<br/>frenezija i ona težnja za nepoznatim koje danas veliča nad-<br/>realizam. Horace Walpole napisao je za nekoliko dana. svoj<br/>čuveni roman The Castle of Otranto (1764), koji je počeo<br/>da piše, kako sam priča, ne znajući ni najmanje šta će na-<br/>pisati, a pod utiskom jednog sna gde je video nad stepeni-<br/>cama srednjevekovnog zamka jednu ogromnu glavu u šle-<br/>mu. Pored Anne Radcliffe i poređ Maturin-a, koje je Laut-<br/>reamont nazvao, prvu: Suluda-Avet, a drugog: Pobratim-<br/>Mraka, potrebno je spomenuti najvećeg među svima njima,<br/>M. G. Lewis-a, koji je u svom grandioznom romanu The<br/>Monk dosegao do jednog nadčovečanskog, nenadmašenog<br/>paroksizma užasa i mašte, demonskog nadahnuća. i zla.<br/>
LAŽNI I PRAVI ROMANTIZAM<br/><br/>Romantizam kakav se ocrtava kroz gotovo sve istorije<br/>literature, kakav je nedavno veličan na grotesknim prosla-<br/>vama njegove stogodišnjice, samo je jedna lažna, nazad-<br/>njački deformisana slika onog pravog romantizma koji je<br/>bio hranjen fanatičnim nepristajanjem na date uslove ži-<br/>vota, deliriumom žudnje za zagonetnim i neizrecivim, stra-<br/>hovitim nespokojstvom, pobudom, grčevitim i očajničkim<br/>traženjem izlaza iz jednog života, skučenog sve racional-<br/>nijim pravilima i zakonima.1) U ovim sastavnim elementima<br/>pravog romantizma prepoznajemo karakteristične crte one<br/>linije poetskih izraza revolta, onog postajanja morala kroz<br/>poeziju, čije glavne momente hoćemo ovde da obeležimo.<br/>U ovom konkretnom slučaju vidimo na delu kako se orga-<br/>nizuje represija tog strujanja, kako se deformiše pravi smi-<br/>sao jednog duboko zadirućeg revolta. Istinita i strašna uz-<br/>nemirenost Romantika tako se nepobitno snažno manife-<br/>stovala, da čak ni ona većina intelektualaca koja nije bila<br/>dorasla da je oseti i da je razume, nije mogla prosto da<br/>pređe preko nje, već je pokušala da joj podražava, de-<br/>gradirajući je na snobovsku pozu ili na bedni mal du siecle,<br/>iza kojih je sakrivala svoje moralno ništavilo. Rukovođena<br/>tim istim samoodbranbenim moralnim ništavilom, u službi<br/>prevlasti jedne klase, buržoaska misao obasjala je punom<br/>svetlošću slave gotovo samo te, u osnovi sasvim pripitom-<br/>ljene, iako na izgled malo razbarušene, podražavaoce neu-<br/>krotljivih Romantika. Tako dok deci pune glavu sa krete-<br/>nizmima Theophile Gautier-a i njakanjem Alphonse de La-<br/>martine-a, dotle se zabašuruju prave razmere i pravi smisao<br/><br/>х) »Ljubav za fantome, za vradžbine, za okultizam, za magiju,<br/>itd.; za porok (ukoliko je faktor raspadanja konvencionalne slike<br/>sveta, ili ukoliko je simbol slobode u oblasti seksualnog), ljubav za<br/>san, za ludila, za strasti, za pravi ili izmišljeni folklor, za mitologiju<br/>(pa i za mistifikacije), za socialne ili druge utopije, za stvarna ili<br/>imaginarna putovanja, za taj bazar čuda, pustolovina i običajia divljih<br/>plemena, i uopšte za sve ono što je prevazilazilo uski okvir u koji<br/>je bila stavljena lepota da bi se izjednačila sa duhom, ta ljubav je<br/>naravno pripremila Romantike da otkriju i nametnu izvesne prin-<br/>cipe na koje se još danas nadrealisti gordo mogu da pozovu.«<br/>(Tristan Tzara.)<br/><br/>12<br/>
I<br/><br/>Ijudi kao što su Achim von Arnim, Petrus Borel (le Lycan-<br/>thrope), mislilac smrti Alphonse Rabbe, fantastični samo-<br/>ubica Gerard de Nerval...<br/><br/>ISIDORE DUCASSE (LAUTREAMONT)<br/><br/>Kroz ovakve pesnike, međutim, kroz njihovu poeziju,.<br/>kroz njihov stav u životu, probija se i pokazuje se ona li-<br/>nija poezije, koja je lanac dramatičnih epizoda u kompli-<br/>kovanoj povesti misli, a koja je u isti mah i linija samog<br/>morala. Ta linija imala je neizbežno da dovede do nadrea-<br/>lizma. U daljini, kao jedan od prvih vidljivih momenata u<br/>tom postajanju prave poezije, ukazuju nam se Young-ove<br/>Noći (1742). »U pređstraži takvih (preromantičnih) maj-<br/>stora groze, piše Andre Breton, ne treba prevideti ono<br/>čudo verbalne orkestracije što je bio Young, nesumnjivo<br/>najautentičniji preteča nadreailističkog stila, a čiju tajnu je<br/>Lautreamont prvi prisvojio: o noći Young-ove! zadale ste<br/>mi mnogo glavobolje!«<br/><br/>Sve do Lautreamont-a taj tok poezije i morala pred-<br/>stavljao je jedan snop još nedovoljno povezanih niti; jed-<br/>nim gestom koji nam još ni danas nije shvatljiv, Lautrea-<br/>mont je povezao sve te niti u jedan čvor koji se ne da raz-<br/>drešiti. Užasne i divne strane Maldororovih Pevanja suviše<br/>još deluju na nas i oko nas da bi se mogla podvrgnuti opi-<br/>sivanju, svesti na opis. Ličnost Isidore Ducasse-a (koji je<br/>pod imenom Le Comte de Lautreamont izdao svoja Maldo-<br/>rorova Pevanja, a pod pravim imenom, i pod naslovom<br/>Poesies, predgovor za jednu, po svoj prilici nenapisanu-,<br/>zbirku pesama), ostala je potpuno u mraku, ali je to ipak<br/>najjasnija figura u predistoriji nadrealizma, ona na koju<br/>se nadrealisti u svakom momentu mogu pozvati. U njego-<br/>vom delu, koje je ekstreman produkt Romantizma, nalaze<br/>se, povezane i dovedene do svog krajnjeg izraza, sve one<br/>težnje koje su bile dialektički momenti postajanja poezije,<br/>postajanja morala i njihovog identifikovanja. Tako u Mal-<br/>dororovim Pevanjima dolaze do maksimalnog i savršeno<br/>čistog izraza, totalan revolt protiv boga i protiv ljudi, eg-<br/>zaltiranje Zla, ljubav za tajanstveno i neobično, demonia-<br/>štvo,bogohuljenje, ogromna gordost, osećaj usamljenosti,<br/><br/>13<br/>
—<br/><br/>najcrnji pesimizam, svirepi sarkazam, grčevito nepristaja-<br/>nje na uslove pod kojima živi čovek, slobodna inspiracija<br/>(tako da nam se ova Pevanja, iz današnje perspektive, uka-<br/>zuju vrlo često kao autentični nadrealistički tekst), i, još<br/>jednom, fanatično dozivanje svega što je Zlo.<br/><br/>Povodom Lautreamont-a, Aragon je već jeanom naveo<br/>(u članku Contribution a Гavortement des Etudes Maldo-<br/>roriennes) ove Engelsove reči: »Kod Hegelđ, zlo je ob-<br/>lik u kome se predstavlja pokretna snaga istoriskog raz-<br/>voja. ...svaki nov napredak neizbežno se ukazuje kao zločin<br/>protiv nečeg svetog, kao pobuna protiv starog stanja stvari<br/>koje nestaje, ali je osveštano navikom...« Lautreamont<br/>egzaltirajući princip Zla do krajnjih granica predstavlja je-<br/>dan jasan dialektički momenat u razvoju morala. Prirodno<br/>je da je Lautreamont igrao ovako važnu ulogu u evoluciji<br/>morala, kad je njegova poezija, svojom neposrednošću,<br/>svojom zaista neobuzdanom slobodom, bila jedan čist mora-<br/>lan akt koji je do danas ostao iznad svakog pokušaja svo-<br/>đenja. Lautreamont-ova poezija bila je tako dokaz da se<br/>svaka prava poezija identifikuje sa moralom, i da je svaki<br/>izraz takve poezije jedno oličenje morala.<br/><br/>Ali, u svoj svojoj veličini, uloga Lautreamont-a u dia-<br/>lektičkom razvoju morala još je složenija i potpunija. Kao<br/>da bi na delu dokazao, da je njegovo uznošenje Zla, ta<br/>grčevita negacija uzakonjenog Dobra normativnog morala,<br/>zaista samo jedan dialektički momenat u postajanju stvar-<br/>nog morala, Lautreamont je negirao i tu svoju negaciju,<br/>i ne sluteći pravi dialektički smisao svoga postupka. U svo-<br/>joj brošuri Poesies, on izvrće u slavu Dobrog sve što je go-<br/>vorio i što su drugi Romantici govorili u slavu Zla, on iz-<br/>vrće u korist optimizma pesimističke aforizme pozna.tih mi-<br/>slilaca. Pravi smisao ove knjige, dakle, nikako ne treba tra-<br/>žiti u doslovnom značenju pojedinih njenih afirmacija, nego<br/>u samom tom izvrtanju. »Razmak od Pascal-a do Ducasse-a,<br/>na primer, izražava onim što je prenebregnuto, zamenama<br/>izraza, unesenim slikama, sam onaj pokret koji je sakriven<br/>završenim izgleđom napisanih rečenica. Tada ćemo videti<br/>kako se ocrtava Ducasse-ovski svet u razlikama...« (Ara-<br/>gon.) Poesies, ta negacija negacije, znači samo produža-<br/>vanje jednog prevratničkog delovanja, znači samo upotpu-<br/><br/>14<br/>
—<br/><br/>—<br/><br/>njavajne jedne dialektičke etape, i nikako ne može bitl<br/>povratak na prvobitnu afirmaciju, na statičan pojam Do-<br/>brog sankcionisanog morala.<br/><br/>RIMBAUD<br/><br/>Slučaj Arthur Rimbaud-a izazvao je čitavu literaturu<br/>najrazličitijih komentara i tumačenja koji su skoro svi vrlo<br/>sumnjivi, a među kojima je svakako najtendenciozniji po-<br/>kušaj da se Rimbaud prikaže kao katolički pesnik, u koju<br/>svrhu je pesnikova porodica čak i falsifikovala pisma. Na<br/>toj »katolizaciji« Rimbaud-a, sarađivao je, između ostalih,<br/>uvaženi katolički pisac i francuski diplomata Paul Claudel.<br/>Jer Rimbaud nije uspeo, kao Ducasse, da unapred onemo-<br/>gući svaki pokušaj svođenja i izvitoperavanja stvarno revo-<br/>lucionarnog smisla njegove poezije. Tako da reakcionarna<br/>misao nije morala, da. joj svojom pobunom ne bi smetao,<br/>Rimbaud-a potpuno da odbaci, već je blagonaklonom<br/>interpretacijom pristala da njegov revolt opravda i defor-<br/>miše u svoju korist. A današnji nosioci »novog mal du<br/>siecle«, još sitniji no njihovi uzori iz 1830, našli su u<br/>burnom životu A. Rimbaud-a jedan povod da svoje osećanje<br/>nemoći pretvore u bezopasnu sanjariju o spasilačkim pu-<br/>stolovinama i da tu plasiraju svoj nesmeli anarhizam. Oni<br/>su ostali kod svojih kuća, gajeći modernističku literaturu<br/>o »neprestanom odlaženju«. Oni su ostali u literaturi, dive-<br/>ći se Rimbaud-ovom vratolomnom jurenju iz zemlje u zem-<br/>lju (Pariz, Holandija, Italija..., Arhipelag, Sumatra, Ja-<br/>va ..., Švajcarska, Norveška .. ., Egipat, Kipar, Harrar, Mar-<br/>selj), kome su međutim davali smisao jednog »bežanja od<br/>literature«. Pustolovina Arthur Rimbaud-a, sama za sebe,<br/>svakako je impozantnih proporcija; ono što je za nas uma-<br/>njuje, to je činjenica da Rimbaud nije pobegao od literature,<br/>nego baš od onoga što je stvarni smisao njegove poruke,<br/>od onog otkrića koje mu se nametalo u jednom nizu veli-<br/>čanstvenih Iluminacija, od svog Boravka u Paklu, paklu<br/>koji je možda samo svet potisnutih želja čovekovih, to<br/>prokleto vrelo vidovitosti i poezije.<br/><br/>U čuvenom pismu od 15 maja 1871 piše Rimbaud:<br/><br/>»Pesnik postaje Vidovit, dugim, ogromnim i smišlje-<br/><br/>15<br/>
nim unošenjem nereda u sva čula (dereglement de tous les<br/>sens). Sve oblike ljubavi, patnje, ludila; on traži u samom<br/>sebi, on iscrpljuje u sebi sve otrove, da bi sačuvao samo<br/>njihove kvintesencije. Neizrecivo mučenje gde mu je po-<br/>trebna sva vera, sva nadčovečanska snaga, gde postaje više<br/>nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik,<br/><br/>— i nenadmašni naučnik! — jer dolazi do nepoznatog!<br/><br/>— kad je vaspitao svoj duh, već bogatiji no ma koji drugi!<br/>On dolazi do nepoznatog; a kad bi baš, zaluđen na kraju<br/>prestao da razumeva svoje vizije, ipak ih je video! Neka<br/>crkne u svojim skokovima kroz nečuvene i neimenovane<br/>stvari: doći će drugi grozni rabotnici; oni će početi od onih<br/>vidika gde se on srušio!«<br/><br/>Rimbaud, »prokleti pesnik« zaista je vidovito pređ-<br/>skazao dolazak onih koji će, punih pedeset godina docnije,<br/>shvatiti pravi smisao njegove »alhemije reči«, i produžiti<br/>tamo gde se on zaustavio:<br/><br/>»Alhemija Reči: ovaj izraz koji se često upotrebljava<br/>malo u vetar danas, zahteva da bude shvaćen doslovno.<br/>Ako poglavlje Jednog Boravka u Paklu kome služi kao na-<br/>slov i ne ispunjava možda potpuno sve ono što taj izraz<br/>obećava, ipak nije manje istinito da ono može biti smatra-<br/>no najautentičnije za začetak one teške delatnosti koju<br/>danas nadrealizam jedini dalje obavlja. Bila bi to, sa naše<br/>strane, prilična književnička detinjarija, kad bismo tvrdili<br/>da ne dugujemo toliko tom slavnom tekstu.« (Andre Breton:<br/>Second manifeste du Surrealisme.).<br/><br/>Jer nema nikakve sumnje da je Rimbaud bio našao<br/>tajnu one ljudske delatnosti koja se danas zove nadreali-<br/>stičkom. Alhemija reči: »To isprva beše samo učenje. Za-<br/>pisivah ćutanja, noći, beležah neizrazivo. Zabeležio sam<br/>vrtoglavice. . . Navikoh se na prostu halucinaciju: sasvim<br/>sam iskreno video jednu mošeju umesto jedne fabrike .. .<br/>karuce na drumovima neba, salon na dnu jednog jezera;<br/>čudovišta, misterije; naslov jednog vjaudeville-a dizao je<br/>užase predamnom. Onda objasnih svoje magijske sofizme<br/>halucinacijom reči! .. . Postadoh jedna basnoslovna opera.. .<br/>Nijedan od sofizama ludila, — onog ludila koje zatvaraju u<br/>ludnicu, — nije bio od mene zaboravljen: mogao bih sve<br/>da ih ponovim, uhvatlo sam sistem.« Ali je isto tako nesum-<br/>njivo da je Rimbaud ustuknuo, užasnut, pred ambisom koji<br/><br/>16<br/>
—,<br/><br/>se u njemu otvorio, da fizički nije mogao duže da izdrži<br/>vrtoglavicu pred nepoznatim: »Moje zdravlje je bilo u opa-<br/>snosti. Počinjao je da me hvata užasan strah. Moje spa-<br/>vanje je moglo da traje po nekoliko dana, a, budan, na-<br/>stavljao sam najžalosnije snove. Bio sam zreo dai umrem, i<br/>stazom opasnosti moja me je slabost vodila do granica sveta<br/>i Kimerije, postojbine mraka i vrtloga.« Od tog mraka<br/>svoga sopstvenog ponora pobegao je najzad, da ga zabo-<br/>ravi, da sebe zaboravi, da u trci za »srećom« zagluši na-<br/>metljivi glas: »Morao sam da putujem, da rasejem čaro-<br/>lije sakupljene u mom mozgu ... Sreća je bila moja kob ...«<br/>I najzad popustio: »Prošlo je sve. Ja danas umem da se<br/>poklonim lepoti.«<br/><br/>Rimbaud je osetio da ono što je sagledao, da taj »si-<br/>stem« koji je on bio uhvatio, nije bio nikakav bezopasni<br/>pesnički recept, već jedno otkriće toliko presudno, da oba-<br/>vezuje celog čoveka i to za uvek. On je u stvari dobro znao<br/>da je njegova poezija nerazdeljiva od revolta koji je još<br/>od svog detinjstva osećao prema svemu što ga je okruža-<br/>valo. On je čak -razumeo i socialni smisao tog revolta.1<br/>Moralni značaj njegovog pakla za nas je vidljiv čak i u<br/>njegovom bežanju od tog pakla, u celom tom kidanju koje<br/>pretstavlja njegova pustolovina. Ali možda da bi pred sa-<br/>mim sobom opravdao svoje odstupanje, on je nekako po-<br/>kušao da umanji taj značaj. Za nas, međutjim, ništa, pa ni<br/>sam Rimbaud, ne može da sakrije pravi smisao njegove<br/>poruke, niti da nas spreči da iz nje izvučemo sve moralne<br/>zaključke koje ona implicitno sadrži.<br/><br/>»Što je Rimbaud našao za potrebno da se izvini za ono<br/><br/>1 »Sveštenici, profesori, učitelji, vi se varate kad me predajete<br/>Pravdi. Ja nisam nikad bio hrišćanin; ja sam od rase onih koji su<br/>pevali na mukama; ja ne razumem zakone; ja nemam moralni smi-<br/>sao, ja sam životinja: vi se varate.« (Une Saison en Enfer.)<br/><br/>Po svedočenju Ernest Delahaye-a, koji ga je lično poznavao,<br/>Rimbaud je govorio: »Ima destrukcija koje su nužne . .. ima drugih<br/>starih drveta koje treba oboriti, ima drugih vekovnih hladovina čiju<br/>ćemo prijatnu naviku izgubiti. Samo ovo društvo. Upotrebiće se za<br/>to sekire, pijuci i valjci koji izravnavaju. »Svaka će dolina biti za-<br/>trpana, svaki brežuljak snižen, krivi putevi će postati pravi, a ne-<br/>ravni će biti izravnani.« Zbrisaće se bogatstva i oboriti individualni<br/>ponos. Jedan čovek neće više moći reći: »Ja sam moćniji, bogatiji«.<br/>Gorka zavist i stupidno divljenje zameniće se mirnom slogom, jedna-<br/>košću, radom sviju za sve.«<br/><br/>17<br/>
što on naziva svojim »sofizmima«, to nas se slabo tiče; što<br/>je to, kako on kaže, prošlo, to za nas nema baš nikakvog<br/>interesa. Mi tu vidimo samo jedan sasvim običan mali ku-<br/>kavičluk, koji ni u koliko ne predodređuje sudbinu koju<br/>izvestan broj ideja može da ima. »Ja danas umem da se<br/>poklonim lepoti«: Rimbaud-u se ne može oprostiti što je<br/>hteo da nas uveri da se radilo o nekom njegovom ponov-<br/>nom oslobođenju, kada se u stvari vraćao u zatvor.« (Andre<br/>Breton: Second manifeste du Surrealisme.).<br/><br/>DO APOLLINAIRE-A<br/><br/>U isto doba kada su Lautreamont i Rimbaud, ne znajući<br/>jedan za drugog, davali poeziji jedan nenaslućeni smisao,<br/>u potpunoj dosadi viktorianske epohe u Engleskoj, pravu<br/>poeziju, to jest negaciju one akademske, predstavljao je<br/>jedan pisac apsurdnih romana i pesama deci namenjenih,<br/>Lewis Carroll. Mislimo da bi ovaj pregled moralnih i poet-<br/>skih predznaka nadrealizma bio nepotpun, kada ne bismo<br/>spomenuli dela L. Carroll-a (Alisa u čarobnoj zemlji — kođ<br/>nas preveo Stanislav Vinaver —, Lov na Snarka, S one<br/>strane ogledala), dela kojima skroz antiracionalna upotreba<br/>besmisla, potpuno odsustvo svake pouke, humor, ismeva-<br/>nje građanskog dostojanstva i fantazija daju karakter au-<br/>tentičnog poetskog i moralnog čina, tako da su ne samo<br/>jedna od neobično retkih lektira deci preporučljivih (nasu-<br/>prot antipoetskom racionalizmu Čika-Jovinom, i isto tako<br/>reakcionarnom Emilu i drugim detektivima), nego i primeri<br/>poezije pred kojom se potpuno pomračuje ne samo ogavni<br/>Parnasse, no i Prerafaelizam i dobair deo Simbolizma.<br/><br/>Као svaka pesnička škola, Simbolizam nas sam po<br/>sebi ne zanima. Verlaine i A. Samain su nam razume se<br/>gnusni. Imamo međutim, i razloga i načina da izdvojimo<br/>i istaknemo imena: Charles Cros, Germain Nouveau i Stć-<br/>phane Mallarme (Igitur).<br/><br/>Prateći dalje liniju nepristajanja na buržoaski život<br/>i na sve što on određuje, tu liniju izraženu kroz poeziju,<br/>na slučaju J. K. LIuysmans-a (La-bas, A rebours, En rade)<br/>ne možemo se zadržati koliko bi zasluživao.<br/><br/>Početak »novih vremena« neka ovde obeleži Alfred<br/><br/>18<br/>
Јаггу (Ubu-Roi), koji je dva veka skopčao strahovitim sar-<br/>kazmom: »Merdre!«<br/><br/>I najzad, Guillaume Apollinaire dovodi nas do samog<br/>početka posleratnog doba; njegova smrt na sam dan Pri-<br/>mirja (11 novembra 1918) ima prilicno simbolično značenje.<br/>Apollinaire je nesumnjivo u mnogome tačno osetTo smisao<br/>one evolucije modernog duha čiji je bio jedan od presudnih<br/>momenata, on je umeo da oseti važnost novoga u umetnosti<br/>i poeziji (njegova ljubav za crnačku umetnost, njegovo<br/>druženje sa Picasso-om, njegovo prihvatanje kubizma dok<br/>je ovaj još značio skandal), mrzeo je svaku stagnaciju, i u<br/>oblasti književnosti, iz koje nije mogao stvarno da izađe,<br/>uneo je jedan duh slobode koji ne treba nipodaštavati (Les<br/>11 mille Verges, Les Mammelles de Tiresias). Ali stvarne<br/>moralne konsekvence svog r.ada na oslobođenju pesničkog<br/>izraza, on nikad nije razumeo: njegov stav u životu, a na-<br/>ročito njegovo držanje za vreme rata, najbolje to dokazuju.<br/>Podvlačimo ipak da važnost Apollinaire-a, njegovih vrlo<br/>nejednakih pesama (Alcools, Calligrammes), treba tražiti n&<br/>sasvim drugoj strani nego što je ona koju hoće da obasja<br/>buržoasko idealistička interpretacija, G. T. Manojlovića na<br/>primer.<br/><br/>MORALNI SMISAO POEZDE<br/><br/>Apollinaire dosta dobro simbolizuje ono što se, već<br/>pred Svetski Rat, podrazumevalo pod vrlo nepreciznim poj-<br/>mom »modernog pesnika«. Neosporno je da su se već onda,<br/>u toj »modernoj poeziji«, kao i u opštem raspoloženju<br/>tadašnje umetničke avangarde pojavljivali prvi simptomi<br/>one dezorganizacije »zdravog razuma«, racionalne logike,<br/>pojma dobrog ukusa, estetičkih pravila pa i etičkih nor-<br/>mi, koja je u dadaizmu dobila svoj pun izraz. U svojoj<br/>unutrašnjoj evoluciji, determinisanoj, razume se socijalnim<br/>faktorima, koje nam nije mogućno da ovde razčlanja-<br/>vamo, u razvoju svojih mogućnosti izraza, poezija je,<br/>u godinama koje odgovaraju početku Svetskog Rata,<br/>bila već došla do jedne ivice na kojoj je, u sumnji,<br/>.zastala: preći tu granicu značilo je za poeziju ili kapi-<br/>tulirati, demantovati celokupnu svoju evoluciju, ili pot-<br/><br/>19<br/>
111<br/><br/>—<br/><br/>puno, iz korena izmeniti se u samoj svojoj osnovi. Jer<br/>samom evolucijom pesničkog izraza, celim zbirom uzastop-<br/>nih postignuća koja sačinjavaju jeđno bespovratno stečeno<br/>iskustvo, poezija je bila na delu pokazala da se samom<br/>svojom suštinom protivi racionalnom uzakonjenju načina<br/>osećanja, mišljenja i izražavanja kojim je dotle bila spu-<br/>tavana. U tome smislu, svaki, ma i najmanji, ma i samo for-<br/>malistički napredak u oslobađanju pesničkog postupka<br/>(na primer »kubistička poezija« Pierre Reverdy-a ili čak i<br/>ukidanje interpunkcije u pesmama koje je Apollinaire do-<br/>sledno sprovodio), značilo je jedan simptom odbacivanja<br/>nametnute misaone, pa dakle i društvene discipline, dakle<br/>jedan stvarno moralan gestt Postepeno, poezija je bila đo-<br/>spela do granice na kojoj je postala neporečna njena nepo-<br/>dudarnost sa propisima lepote, razuma i društvenih kon-<br/>vencija, sa odredbama dozvoljenog i nedozvoljenog. I sa-<br/>mom unutrašnjom logikom svoga razvoja, poezija je bila<br/>dovela do sumnje u osnovanost, u opravdanost tih pravila<br/>i tih odredaba. Sa one strane te granice bio je još mrak:<br/>nisu se još bili ukaizali ni pravi uzroci ni posledice te sumnje.<br/>U pitanju je bilo jedino da li će pesnici imati hrabrosti ili<br/>ne da tu granicu prekorače, da zađu u taj nedozvoljeni<br/>mrak. Oni koji tu hrabrost nisu imali, oni koji je još ni<br/>danas nemaju, jer je za njih smisao poezije još uvek zamra-<br/>čen, ostali su da tapkaju u mestu, ili su se čak vratili na već<br/>preživljene i prevaziđene načine poetskog stvaranja, pri-<br/>morani pri tom da jednim nesvesnim ili namernim mrač-<br/>njaštvom previde i zabašure i samo postojanje te evolucije<br/>poezije. Oni koji su imali hrabrost da pođu u nepoznato,<br/>mogli su, u prvi mah, i samim svojim pesničkim stvaranjem<br/>čak, samo da negiraju, da slepo i totalno negiraju ceo taj<br/>svet konzervatizma, zlatne sredine i građanskih vrlina којј<br/>je za njih kroz poeziju bio dokazao svoju laž i svoju ko-<br/>miku. Tako se rodio pokret DADA.<br/><br/>DADA<br/><br/>l<br/><br/>Kao i sve ono što mu je, u toj težnji ka slobodi, pret-<br/>hodilo, dadaizam se na prvom mestu oborio na utvrđene<br/>vrednosti i osnovne principe građanskog đruštva. Velika<br/><br/>20<br/>
dezorganizacija celokupnog društvenog života koju je zna-<br/>čio Svetski Rat, stvorila je neobično povoljan teren za ši-<br/>renje zaraze dada, jer se u toj dezorganiza-ciiji razvila, oso-<br/>bito kod mladih ljudi, nagrizajuća sumnja baš u te utvrđene<br/>vrednosti i osnovne principe. Ti mladi ljudi, osobito oni koji<br/>su učestvovali u ratu, imali su prilike da vide to društvo<br/>brutalno razgolićeno i u sasvim drugoj svetlosti nego što<br/>je ono prikazivano kroz propovedi političara, umetnika,<br/>sveštenika, roditelja, vaspitača, publicista i drugih zvučnika<br/>organizovane društvene hipokrizije. Ne treba zaboraviti da<br/>Dada nije bio kvalifikovan od strane samih dadaista ni kao<br/>pesnička škola, ni kao umetnički ili idejni pokret, već kao<br/>stanje duha.<br/><br/>Ličnosti koje su skoro istovremeno (1916—18), iako na<br/>raznim stranama sveta, prve precizno manifestovale to sta-<br/>nje duha, jesu: Marcel Duchamp i Francis Picabia u Americi,<br/>Tristan Tzara u Ziirich-u, Jacques Vache na frontu (u svo-<br/>jim pismima). Kada je Tzara bacio u svet svoj presudni Ma-<br/>nifest Dada 1918, duhovi su bili spremni da prihvate taj po-<br/>ziv na rušenje svih konvencija, na izazivanje skandala, na<br/>spontanost, na razočarani i ironični nihilizam, na anarhiju<br/>i »diktaturu duha«. Kod Jacques Vache-a, koji se ubio kra-<br/>jem 1918 i ne doznavši za Dadaizam, to dada-stanje duha<br/>bilo je izraženo u jednom tako novom shvatanju humora<br/>(umore) prenesenog u sam njegov život, ono je sa takvom<br/>korozivnošću prožimalo celo njegovo biće da je sama nje-<br/>gova pojava u životu Andre Bretona i nekolicine njegovih<br/>prijatelja bila dovoljna da ove osposobi da u celom Dađa-<br/>izmu budu ono najekstremnije i najdublje.1<br/><br/>Dadaizam je ubrzo stekao veliki broj pristalica. On se<br/>manifestovao skoro u svim zemljama, skandalizujući pošte-<br/>ne građane i oduševljavajući mnoge od onih mladih ljudi<br/>koji su u ratu bili izgubili razumevanje ovog »uređenog«<br/>života. Zbilja svet je video što nikada dotle nije viđeo. Pro-<br/>gram jedne predstave Dada u najotmenijoj koncertnoj sali<br/>Pariza, objavljivao je da će se dadaisti šišati pred publi-<br/><br/>1 Ali humor, čak ako je ne samo osećanje »teatralne uzaludno-<br/>sti svega«, nego i jedan predznak ili jedan vid one »razočaravajuće,<br/>podsmešlji’ve malo i u svakom slučaju strahovite snage« za koju je<br/>Vache smatrao da će se razmahnitati svetom, ni humor nije dovo-<br/>ijan da opredeli, obeleži Vache-a, koji ostaje voljna zagonetka.<br/><br/>21<br/>
kom; časopis 391 doneo je jednog dana sliku Marcel Du-<br/>champ-a LHOOQ, to je bila reprodukcija Leonardove Mona<br/>Lize, ukrašene lepim malim brčićima; na matineu časopisa<br/>Litterature, Picabia izlaže jedan crtež kiedom naslikan na<br/>crnoj tabli, i taj se crtež sunđerom briše pred publikom. Da-<br/>daisti su uložili jedan ogroman napor da unište sve što je<br/>bilo kriterijum lepog, dobrog i razumnog. Pesništvo je tre-<br/>balo razoriti njegovim sopstvenim sredstvima. Louis Ara-<br/>gon objavljuje ovu pesmu:<br/><br/>SAMOUBISTVO<br/><br/>A b c đ e f<br/><br/>g h i j k 1<br/><br/>m n o p q r<br/><br/>S t U V w<br/><br/>X у z<br/><br/>t<br/><br/>Objavljuju se pesme koje su sastavljene od isečaka iz no-<br/>vina, ili od izmišljenih reči, ili samo od slova i brojeva. A<br/>Gospodin Aa Antifilozof Tristana Tzare bezobzirno ismeva<br/>sam osnov svake metafizike. Primeri takvog destruktivnog<br/>aktiviteta su bezbrojni. Dadaisti su nemilosrdno trošili<br/>svoju inventivnost, bežeći stalno od dosade, ravnodušni i<br/>nasrtljivi u svom humoru, sumorni u svom prkosu, umorni i<br/>anarhistični u svojoj negaciji; težili su svom snagom Revo-<br/>luciji, ma kakvoj bilo, ali nisu u njoj videli nikakav stvarni<br/>izlaz iz tog sveopšteg bespuća, unapred u svemu razočarani,.<br/>uvereni u besciljnost i uzaludnost svega i svačega. Svi kri-<br/>teriumi su bili izgubili svoju vrednost i zaista se više nije<br/>znalo šta je to bolje, gore, pametnije, lepše, podnošljivije,<br/>srećnije... I uostalom, kada se sumnja u sve, kada se ima<br/>to »osećanje teatralne uzaludnosti svega«, čemu sve to?<br/>Kada je očevidno da ljudi nisu zato na zemlji da slave boga,<br/>koji ne postoji, kada možda uopšte ništa ne postoji, ili je<br/>bar svakako tako smešno i neizdržljivo?<br/><br/>Logika nije vredela ništa; dosta je bio jedan neočeki-<br/>van upad apsurdnog i logična konstatacija je prskala kao<br/>mehur od sapunice. Dadaizam je bio skrenuo pažnju na Ia-<br/>koću kojom se razvijanje logične svesne misli može razbiti<br/>trenutnim opuštajem prirodnoj težnji misli ka apsurdnosti i<br/>
<br/><br/>anarhiji. Interesujući se doduše samo za destruktivnu vred-<br/>nost te spontanosti, dadaisti su u stvari ukazali na meha-<br/>nizam slobodne asocijacije misli, Prve pesme dobivene pu-<br/>tem još rudimentarnog pisanja (Prva nebeska avantura Go-<br/>spodina Ant\pyr\na, od Tristan Tzare), datira iz 1916 godine.<br/>No prava priroda tog pisanja ne samo da nije bila ekspli-<br/>citno razjašnjena — budući da se Dada protivio svakoj<br/>eksplikativnosti —, nego čak nije bila ni uočena. Destruk-<br/>tivni dadaizam mogao je negirati, i samo negirati, prevlast<br/>svesti, ali toj svesnoj misli nije mogao protivstaviti pozi-<br/>tivnu vrednost elemenata podsvesti, jer jednu pozitivnu<br/>vrednost on uopšte nije mogao priznati: svaka afirmacija<br/>bila mu je strana, izgledala mu je neprilična. (Negacija da-<br/>daizma bila je bez stvarne sadržine, jer nije priznavala ni<br/>onu sadržinu na kojoj se u stvari osnivala: ona nije bila di-<br/>alektička negacija.)<br/><br/>Dadaizam je bio ipak jedan presudan momenat u uvi-<br/>đanju te ogromne važnosti podsvesti, i jedan znak vre-<br/>mena u pogledu širokog interesovanja za podsvest, koje<br/>je posle Rata bilo obuzelo duhove. Nije nimalo stvar slu-<br/>čaja što je svet prvi put u to doba obratio pažnju<br/>na otkrića profesora Freud-a, o kojima se dotle uporno<br/>ćutalo.<br/><br/>Dadaizam se javio kao eksplozija u jednoj teškoj i<br/>»naelektrisanoj atmosferi« koja je posle rata nastala iz<br/>bezbrojnih komponenata. U grozničavom previranju i ko-<br/>mešanju ideja, parola i gestova, onaj pravi moralni revolt<br/>koji je svakako bio pristupačan u tom brutalnom prodoru<br/>podsvesti u poeziju i u život, nije se mogao u prvi mah<br/>jasno izdvojiti i razlikovati od površnog bunjenja bez<br/>stvarnih posledica. U većini slučajeva zaista se i radilo samo<br/>o tom bezopasnom bunjenju, i ovo je, razume se, pred<br/>zahtevima materijalnog života, vrlo brzo splaslo. Većina<br/>dadaističkih larmadžija, neko pre neko posle, urazumila<br/>se, legla na rudu, postala sastavni deo onog istog stanja<br/>stvari koje je sa tolikom bukom napadala, i tako pokazala<br/>da nije znala o čemu se stvarno radi.<br/><br/>23<br/>
OD DADAIZMA DO NADREAUZMA<br/><br/>Konstatujući, već 1922 godine, da Dada nije imao onaj<br/>revolucionarni značaj koji mu je u početku davao, u jed'-<br/>nom predavanju održanom u Barceloni, Andre Breton je<br/>rekao: »Ako je Dada uzimao pod svoju zastavu ljude koji,<br/>u tom (revolucionarnom) pogledu, nisu bili spremni na sve,<br/>ljuđe koji nisu bili od eksplozivnog materijala, tim gore<br/>po njega. I neka se od mene ne očekuje da budem blaži<br/>no što treba za one koji su među nama nosili, radi jedne<br/>tako male slave, uniformu dobrovoljaca. Ne bi bilo rđavo<br/>da se ponovo ustanove za duh zakoni terora.«<br/><br/>Samo jedna mala grupa Ijuđi, ona koja se bila okupila<br/>oko časopisa Litterature (1919—241), bila je stvarno razu-<br/>mela da se radi o odgovornosti pred nečim isto tako neumo-<br/>ljivim kao što su zakoni terora. Glavna komponenta tog<br/>uskomešanog stanja duha koje je uslovilo pojavu i »uspeh«<br/>dadaizma, bila je ipak ona linija beskompromisnosti stvarne<br/>poezije, koja ide od Sade-a, preko Ducasse-a i Rimbaud-a,<br/>do Vache-a. Nijedan od tih ljudi koji su bili u punom smislu<br/>nosioci te linije, nije dozvolio da duboki izvori njegove na-<br/>gonske želje i najspontanije misli buđu zatrpani i zaprljani<br/>oportunističkim obzirima ili racionalističkim prilagođava-<br/>njem na ponižavajuće uslove društvenog života. Kada se<br/>cela dadaistička buka stišala, kada se sve ono što je tu bio<br/>površan revolt pokorilo, ostalo je nekoliko ljudi čija je<br/>čvrsta rešenost da se ne prilagode bila dokaz da se ta linija<br/>pravog morala zaista probijala i kroz dadaizam, i da su u<br/>dadaizmu baš ti ljudi bili eksponenti njenog probijanja.<br/><br/>Posle raspadanja pokreta Dada, od 1922—24 (le mou-<br/>vement flou), ostali su nepokolebljivi i čisti, ne razilazeći<br/>se svaki za svojom karijerom, znajući da moraju da iđu<br/>dalje na tom putu ka slobodi na kome nije dozvoljena ni-<br/>jedna koncesija, izvesni ljudi čija imena konkretno vezuiu<br/>Dada za nadrealizam: Louis Aragon, Andre Breton, Paul<br/>Lluard, Мах Ernst, Rene Crevel, Benjamin Peret, Man Ray,<br/>Tristan Tzara, Robert Desnos.2 Ovi ljudi i, ovde onde po<br/><br/>1 V. istoriju časopisa Litterature u A. B. Šimićevom Književniku<br/>(br. 3—4, 1924).<br/><br/>2 O dadaizmu i o njegovoj transformaciji u nadrealizam, v.<br/>Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (str. 25—42).<br/><br/>24<br/>
Evropi, još nekolicina drugih, slutili su da su naslednici i<br/>nosioci jedne moralne obaveze i da je umetnost i anti-<br/>umetnost samo polazna tačka jednog moralnog procesa,<br/>ne znajući ni razmere koje će on uzeti, ni ulogu koja će im<br/>u njemu pripasti. U tom smislu značajne su reči koje je u<br/>to doba (17 novembra 1922), izgovorio Andre Breton go-<br/>voreći o karakteru moderne evolucije:<br/><br/>»U ovom času, luta po svetu nekoliko ljudi za koje je, na<br/>primer,umetnost prestala da bude cilj. Samo se po sebi razume, da<br/>ni za jednog od njih nije u pitanju da ma u najmanjoj meri razo-<br/>nođuju tuđu dokolicu. Ako im se desilo da su, mešajući se sa umet-<br/>nicima, na sebe privukli pažnju, ne treba zbog toga verovati da se<br/>oni mogu pokazati samo kroz umetnost. Ta vrsta ljudi neće se sva-<br/>kako skoro ugasiti i znaće u svim granama delatnosti, da pokaže<br/>za šta je sposobna. Doći će dan kada će se i samoj nauci pristupiti<br/>u tom poetskom duhu koji joj je na prvi pogle'd izgleda tako stran.<br/>To je genije pronalazaštva koji polako počinje da razbija svoje<br/>lance i koji se priprema da, na više strana uputi svoje dragoceno<br/>razaranje.«<br/><br/>Ti ljudi su činioci jednog kontinuiteta u kome taj<br/>»poetski duh« i to »pronalazaštvo« postaju jedna moralna<br/>akcija kojoj je pre nadrealizma nedostajala još samo puna<br/>svest o njenoj materijainoj uslovljenosti i o njenoj pravoj<br/>ulozi u materialnom preobražavanju stvarnosti. A da ]e<br/>nadrealizam zaista naslednik i nosilac tog kontinuiteta, a ne<br/>jedan slučajni kapris dekadentstva, to se ne dokazuje samo<br/>istoriskom analizom, nego najjasnije i najpre u praksi:<br/>prostim ukazivanjem na upornost i borbenost nadrealizma.<br/>Jer, sve što je bilo samo blazirani dekadentizam ili neozbi-<br/>ljan prkos, i na toj bazi neki tobožnji revolt protiv buržo-<br/>azije, pokazalo se kao prolazna parada i ubrzo je izvetrelo,<br/>avortiralo. Isto tako, i oni koji su bez stvarne unutrašnje<br/>nužnosti prišli nadrealizmu, nisu mogli u njemu da opstanu,<br/>•abdicirali su pred suviše strogim zahtevima nadrealističke<br/>»moralne asepsije«; i, zaostali ili izbačeni, nisu uspeli da se<br/>održe i doskora su se izgubili u buržoaziji, u mnoštvu nje-<br/>nih intelektualnih i artističkih, pomalo sentimentalnih,<br/>pajaca.<br/><br/>Ч<br/><br/>Nadrealistički pokret organizuje se, u Parizu, u jesen<br/>1924 godine. Njegov početak obeležava pojava Bretonovog<br/>Manifesta Nadrealizma i prvog broja časopisa La Revolu-<br/>tion Surrealiste.<br/><br/>25<br/>
U BEOGRADU, PRE 1930<br/><br/>v<br/><br/>U to vreme, jedan sasvim mali broj ljudi u Beogradu,<br/>polazeći iz oblasti tako zvane književnosti, bio je takođe<br/>došao do saznanja da književni postupak, da sam pojam<br/>pesničkog stvaralaštva preživljava jednu krizu iz koje će<br/>moći izaći samo pod uslovom da se u samim svojim osno-<br/>vama izmeni. Razume se, da istoriska podloga tog saznanja<br/>nije bila evolucija domaće književnosti, jer ni sama ta kriza<br/>pesništva nije bila uslovljena autohtonom evolucijom te<br/>književnosti. Jer ova uopšte nije imala nikakav autohtoni<br/>razvoj. Druge književnosti se razvijaju, pored svog unu-<br/>trašnjeg ulančavanja, i kroz međusobno uticanje; u ovoj<br/>zemlji, međutim, istorija književnosti samo je niz nakarad-<br/>nih kopija već davno preživelih momenata stranih knji-<br/>ževnosti. Ta književnost nikadanije učestvovalauonomešto<br/>se dešavalo u raznim intelektualnim i kulturnim centrovima<br/>Evrope; nju nikada nije zahvatila nijedna od idejnih struja<br/>koje, inače, tako lako prelaze granice; vrednosti koja je<br/>ona presađivala bile su ne samo neaktuelne, nego i drugo-<br/>razredne i nevažne. Posmatrana u svom stvarnom dešava-<br/>nju, ta imitatorska književnost inferiornija je čak i od<br/>umrtvljene slike ma koje od velikih stranih literatura po-<br/>smatranih kroz njihove najsuvlje udžbenike.3<br/><br/>Razume se da u toj književnosti nije bilo ni traga od<br/>ma kakvog postajanja morala kroz poeziju, da nije bilo<br/>ničega što bi ma izdaleka odgovaralo, ne pojavi jednog<br/>Lautreamont-a ili jednog Vache-a, no samo vrlo relativnoj<br/>ulozi jednog Mallarme-a ili jednog Apollinaire-a. Prirodno<br/>je da je, pod ovim uslovima, posleratna modernistička knji-<br/>ževnost u Beogradu, dobila izvesnu važnost koju sama po<br/>sebi nije imala. Ona je bez sumnje značila jednu negaciju<br/>celog onog predratnog mrtvila i nazadnjaštva; i, ma da ta-<br/>kođe neoriginalna, bila je našla daleko aktuelnije i zna-<br/>Čajnije uzore (Mallarme, Laforgue, Apollinaire, Walt Whit-<br/>man, italijanski futurizam, nemački ekspresionizam, mađar-<br/>ski aktivizam). U trenutku svog vrlo efemernog cvetanja,.<br/>beogradski posleratni modernizam predstavljao je dakle 1 *<br/><br/>1 Ćirilo i Metodije, Dositej Obradović, Vojislav Ilić, Jovan<br/><br/>Dučić, Rade Drainac, itd. itd.<br/><br/>26<br/>
ipak jedan izraz opšteg tadašnjeg nespokojstva, traženja<br/>jednog novijeg, životnijeg i slobodnijeg načina mišljenja<br/>i izražavanja (Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću, Vinaver:<br/>Varoš zlih Volšebnika i Gromobran Svemira, Rastko Petro-<br/>vić: Burleska Gospodina Регипа Boga Groma i Otkrove-<br/>nje).x U koliko su ova negacija i ovo traženje bili trenutna<br/>manifestacija modernog duha, to jest odblesak izvesnog re-<br/>volta, od celog tog modernizma moglo se jednog trenutka<br/>očekivati jedno povlačenje moralnih posledica za koje, me-<br/>đutim, nikako nije bio dorastao. Buntoništvo modernizma<br/>zadržavak) se u granicama umetnosti. I ovog puta se doka-<br/>zalo da je takvo ograničavanje revolta, koje podrazumeva<br/>jednu oportunističku neutralnost u sudbonosnijim područ-<br/>jima života, da je takav jedan plitak i bezopasan revolt<br/>jalov i osuđen na brzu kapitulaciju.<br/><br/>Modernistička literarna stremljenja pretrpela su slom;<br/>ona su daleko zaostala, posle svoje moralne kapitulacije,<br/>za stvarnim razvojem moderne misli i njenog neizbežnog<br/>moralnog i socialnog opredeljivanja. Istoriski posmatrana,<br/>međutim, ta modernistička stremljenja bila su ipak, poređ<br/>sve svoje nestvarnosti, jedan pomoćan stupanj u tom stvar-<br/>nom razvoju, jedna sporedna etapa u evoluciji svesti. Ona<br/>su ostala zatvorena u granicama literature, ali su ipak po-<br/>mogla da se te granice prekorače. Jer, baš usred tog čisto<br/>umetničkog modernističkog komešanja i bugarenja, pojavila<br/>se jedna grupa sasvim mladih ljudi, okupljenih od po-<br/>četka 1922 godine oko časopisa Putevi, koja je bila jezgro<br/>oko koga se, osam godina docnije, obrazovao nadrealistički<br/>pokret u Beogradu. U tom momentu još izmešana sa pređ-<br/>stavnicima modernističke umetnosti (tada ekstremističkim<br/>i žučno napadanim), ova grupa uskoro je osetila da ju njene<br/>stvarne težnje odvode od tog modernizma, koji je polako<br/>počeo da se prilagođava. Već u 1923 godini, ona pokreće<br/>novu seriju Puteva, gde se mogu nazreti simptomi prve<br/>tačne orientacije. Prvi put, u ovoj zemlji, izvesni ljudi ose-<br/>tili su šta je stvarno u pitanju, šta je stvarno na đnevnom<br/>redu; oni su obratili pažnju na najaktuelnija idejna stru-<br/>janja i saosetili, u momentu njegove pune aktuelnost'i, sa 1<br/><br/>1 Treba još spomenuti zenitizam Ljubomira Micića (primer<br/>tvrdoglave negacije bez sadržine), i dadaovanje Dragana Aleksića.<br/>
tadašnjim potajnim i mutnim moralnim nespokojstvom,<br/>koje je polako počelo da se uvlači u život onih koje je<br/>dadaizam ostavio u stavu iščekivanja, posle raspadanja<br/>svake pouzdanosti i svakog poverenja izazvanog razornim<br/>dejstvom dadaističkog nihilizma.<br/><br/>Putevi sada objavljuju fragmente iz članaka Andre Bre-<br/>tona, stranice iz Lafkadievog dnevnika od Andre Giđe-a,<br/>članak o Freud-ovoj psihoanalizi, reprođukciju crnačke<br/>skulpture, crtež Pabla Picasso-a, kombativne beleške u koji-<br/>ma se nazire trag dadaističke destruktivnosti. Razočarani<br/>poetski defetizam stihova i proze Aleksandra Vučo, Milana<br/>Dedinca, Dušanai Matića i Marka Ristića, odavao je jeano<br/>osećanje presićenosti, jednu potrebu da se izađe iz kruga<br/>usvojenih misaonih navika, da se ponovo stave u pitanje<br/>svi osnovi i razlozi ne samo pisanja nego i samog življenja.<br/>Kroz tu sumnju u utvrđene vrednosti, kroz to, nešto naivno<br/>i metafizičko ali iskreno, traženje smisla, za te Ijude u<br/>stvari se postavljao moralni problem. Jasno je da se nije<br/>radilo o nekom malom izletu u »novo«, jasno je da su tji<br/>ljudi bili pošli jednim putem gde »natrag« više ne postoji,<br/>i koji vodi sve dalje u saznavanju i izražavanju onoga što<br/>je u čoveku najdublje i najautentičnije, i traži jedno pot-<br/>puno i stalno moralno opredeljivanje.<br/><br/>U isto doba kada je počeo nadrealistički pokret u Pa-<br/>rizu (krajem 1924), u Beogradu se pokreće časopis Svedo-<br/>čanstva, koji je bio izraz vanliterarnog interesovanja onih<br/>koji su ga pokrenuli, za izvesne duhovne i socialne pojave.<br/>Osim njegovih pokretača (Rastko Petrović, Milan Dedinac,<br/>Marko Ristić, Mladen Dimitrijević, Dušan Matić, Aleksan-<br/>dar Vučo), u tom časopisu sarađivao je samo Tin Ujević:<br/>posle jednog poslednjeg, neuspelog pokušaja zajedničkog<br/>rada sa raznim književnicima (.Putevi, leto 1924), smatrali<br/>su pokretači Svedočanstava da su raskinuli sa modernistič-<br/>kom literaturom. Najkarakterističnije teme pojedinih bro-<br/>jeva bile su: Pesničko odricanje (Ujević, Germain Nouveau),<br/>pesničko stvaralaštvo (Rimbaud, William Blake, mediumsko<br/>pisanje i automatizam), ludilo, poetsko stvaranje izvan knji-<br/>ževnosti, folklor, san, detinjstvo, i t. d. Svedočanstva do-<br/>nose zapise Maksima Gorkog o Lenjinu, privatna pisma<br/>ljudi iz naroda, pisma Rimbaud-a i Vache-a, crteže ili na-<br/>pise ludaka, gluvoneme i slepe dece, zatvorenika, javnih<br/><br/>28<br/>
žena, prosjaka, itd. Problemi kojima se zanimao ovaj ča-<br/>sopis, nažalost posmatrani malo lirski i sa njihove živo-<br/>pisne strane, bili su skoro podudarni sa onima kojima se<br/>bavio pariski nadrealizam, često tek docnije. (Napominje-<br/>mo uzgred, da se već iz ovoga vidi da su ironične teorije<br/>o nekom presađivanju u Beograd već formiranog pariskog<br/>nadrealizma, prilično preterane.) Nije dakle ni slučajno ni<br/>sporedno što Svedočanstva, već u svom prvom broju, ob-<br/>javljuju članak o nadrealizmu, a u trećem broju, jedan pri-<br/>mer čistog nadrealističkog teksta, koji je po svoj prilici<br/>prvi pravi automatski tekst što je na ovom jeziku napisan.<br/>Ali Svedočanstva su, u samoj svojoj bazi, imala nešto ne-<br/>dovoljno i promašeno. Jer, iz jednog mutnog poetskog sa-<br/>znavanja o istinitom značenju i vrednosti spontanih težnji,<br/>koje su hipokritski sakrivene i potisnute u podsvet, nemi-<br/>novno se nametao onaj moralni problem kojim ponovo<br/>dolaze u pitanje svi utvrđeni principi. Solucija koju su Sve-<br/>dočanstva pokušala da dadu tom problemu, bila je površna,<br/>pogrešno optimistička i nedialektička, dakle prividna.<br/><br/>Svedočanstva prestaju da izlaze marta 1925 godine;<br/>ličnosti koje su bile pokrenule taj časopis (izuzimajući R.<br/>Petrovića) evoluiraju dalje u jednoj liniji koja dosta dobro<br/>odgovara razvoju nađrealizma u Parizu, s kojim su ove lič-<br/>nosti u stalnom dodiru. Dok se raizvoj nadrealizma u Parizu<br/>raznostrano i bogato manifestuje, u Beogradu taj razvoj,<br/>od 1924 do 1930, obeležen je jednim neobično malim bro-<br/>jem spoljnih manifestacija. To su nekoliko knjiga stihova<br/>ili proze, među kojima: Javna Ptica Milana Dedinca, Bez<br/>Mere Marka Ristića, Когеп Vida Aleksandra Vučo; vrlo<br/>retke i uzgredne pojave po časopisima i novinama, zajeđ-<br/>ničko »nastupanje« u poslednjem broju Gligorićevog lista<br/>Savremeni Pregled, nekoliko antiliterarnih ispada, itd.1<br/>Svakako je šteta što su te manifestacije bile tako retke i<br/>tako nepovezane, da se ne može potpuno pratiti evolucija<br/>koja je stvarno postojala, i da se formiranje nadrealizma<br/>u Beogradu ne ukazuje možda u svojoj punoj nužnosti i<br/>doslednosti. Možda najvažniji momenti te evolucije odigra-<br/>vali su se u unutrašnjosti grupe: mnoge namere i mnoge<br/><br/>1 Izvan ove grupe, u razvijanje nadrealističke misli u Beogradu,<br/>mogu se ubrojati mali časopis Večnost i zbirka Mrtve Rukavice Rista<br/>Ratkovića.<br/><br/>29<br/>
i------------------------------••<br/><br/><br/><br/>—<br/><br/>—4<br/><br/>publikacije ostale su u stadiumu projekta. Nepopuštanje<br/>ukusu publike i efektivno neučestvovanje ove grupe u knji-<br/>ževnom takozvanom životu, bila su svakako jedan simptom<br/>da se za ove Ijude moralni problem i dalje akutno postav-<br/>ljao, i jedan dokaz da su oni, u tom pogledu, znali da za-<br/>uzmu jedno pravilno držanje. Ali u celini, moralan problem<br/>postavljao se transcendentalno, i, mada je njegova osnova<br/>bila konkretna, ostajao je apstraktan, a svaki pokušaj nje-<br/>govog rešavanja inadekvatan stvarnosti, sve dok iz nje-<br/>gove giaterialne osnovanosti nisu izvučeni pravilni dialek-<br/>tićko-materialistički zaključci.<br/><br/>GODINA 1924 : MANIFEST NADREALIZMA<br/><br/>Osnova moralnog problemapostavljenognadrealizmom<br/>i u isti mah polazna tačka samog nadrealizma to je svesno<br/>dovođenje u kontakt poezije i podsvesti.<br/><br/>U svom članku Pojava Mediuma (1922) ii zatim u Mani-<br/>festu Nadrealizma (1924), Andre Breton izlaže:<br/><br/>»Godine 1919, moju pažnju su privukle izvesne rečenice, manje<br/>ili više nedovršene, koje, u potpunoj samoći, pre nego što čovek<br/>zaspi, postaju primetljive za razum, a da nije mogućno otkriti šta<br/>ih je prethodno odredilo.<br/><br/>Jedno veče, dakle, pre nego što sam zaspao, čuo sam jednu<br/>rečenicu tako jasno izgovorenu da je bilo nemoguće promeniti ma<br/>jednu reč, ali lišenu zvuka svakog glasa; jednu vrlo čudnu rečenicu<br/>koja je dolazila do mene bez ikakvog traga u sebi od onih doga-<br/>đaja u kojima sam svešću učestvovao u tom trenutku, rečenicu koja<br/>mi se učinila nametljiva, koja je ako smem da kažem kucala na vrata.<br/>Bio sam gotov da pređem preko nje, kada me njen organski ka-<br/>rakter zadrža. U istini, ta me je rečenica čudila; nisam je na-<br/>žalost do danas zapamtio, bilo je to nešto kao: »Jedan čovek pre-<br/>sečen je prozorom na pola«, ali drugog smisla nije mogla imati, jer<br/>je bila praćena slabom vizuelnom predstavom čoveka koji je koračao<br/>presečen po sredini jednim prozorom, pod pravim uglom. Bez sumnje,<br/>radilo se o ispravljanju jednog čoveka nagnutog kroz prozor. Ali<br/>kako je taj prozor bio sledovao pokretu čoveka, uvideo sam da imam<br/>posla sa jednom slikom dosta retke prirode i požurio sam se da je<br/>uvrstim u svoje gradivo za poetsku konstrukciju. Tek što sam joj<br/>bio pridao tu važnost, ona je ustupila mesto jednom gotovo nepre-<br/>kidnom nizu rečenica koje me nisu manje iznenadivale i koje su<br/>me ostavile pod utiskom jedne takve bezrazložnosti (gratuite), da<br/>mi se sva moja vlast koju sam mogao imati nad samim sobom uči-<br/>nila iluzorna..<br/><br/>Kako sam u to vreme bio još sav obuzet Freud-om i upoznat<br/><br/>30<br/>
sa njegovim metođama pregleda, koje sam pomalo imao prilike da<br/>oprobam na bolesnicima za vreme rata, odlučio sam da postignem<br/>od sebe ono što se pokušava postići od njih, to jest jedan što brži<br/>monolog, o kome kritički duh subjekta ne donosi nikakav sud i<br/>koji, dakle, nije ometan nikakvim ustezanjem, i koji bi bio kolikogod<br/>je moguće govorena misao.<br/><br/>U tom smislu, Philippe Soupault, kome sam bio saopštio te<br/>prve zaključke, i ja počeli smo da ispisujemo hartiju, ne hajeći ni-<br/>malo šta iz toga može izaći u literarnom pogledu. Lakoća realizacjie<br/>pobrinula se za ostalo. Na kraju prvog dana, mogli smo da proči-<br/>tamo jedno pedesetak strana na taj način dobivenih, da poredimo<br/>svoje rezultate. U celini, Soupault-ovi i moji rezultati imali su mnogo<br/>zajedničkih crta; isti nedostatak konstrukcije, slabosti iste vrste,<br/>ali i, kod obojice, jedan neobičan poiet, mnogo emocije, veliko bo-<br/>gatstvo slika takve vrednosti da nijednu od njih ne bismo mogii da<br/>sklopimo na uobičajen smišljen način, jedna sasvim naročita živo-<br/>pisnost i, ovde-onde, poneka rečenica puna oštre bufonerije. Jedine<br/>razlike između njegovog i mog teksta dolazile su, činilo mi se, isklju-<br/>čivo od razlika u našim naravima.«<br/><br/>Konstatujući nepogrešivost misli u odnosu prema čo-<br/>veku koji je misli, Breton ističe izlišnost svakog naknadnog<br/>racionalnog poravnjanja tih tekstova, jer:<br/><br/>»Vrlo je teško oceniti pravu vrednost raznih sastavnih eleme-<br/>nata, može se čak reći da je nemogućno oceniti ih pri prvom čita-<br/>nju. Vama koji pišete, ti elementi izgledaju isto tako strani kao i<br/>svakom drugom i vi ste nepoverljivi prema njima. Poetski govo-<br/>reći, oni se ističu naročito jednim visokim stepenom neposredne<br/>apsurdnosti', pri dubljem posmatranju, svojstvo je te apsurdnosti da<br/>ona ustupa mesto svemu što je na svetu primljivo i opravdano: to<br/>je obelodanjivanje izvesnog broja osobina i činjenica, u stvđri ništa<br/>manje objektivnih nego ostale.«<br/><br/>Jasno je, dakle, da Breton nije došao do tehnike auto-<br/>matskog pisanja tražeći jedan nov način pesničkog istra-<br/>živanja, već da se njegovo otkriće osniva na nenamernom<br/>opažaju jedne realne činjenice. Pošto je, najpre, na samom<br/>sebi opazio postojanje, nametljivost, i jedinstvenu vrednost<br/>tog »magiskog diktata«, koji izvire iz dubokog i sakrivenog<br/>psihičkog kontinuuma, to jest podsvesti, Breton je to svoje<br/>opažanje doveo u vezu sa psihoanalitičkom metodom le-<br/>čenja i time, od jednog terapetskog sredstva, stvorio iedno<br/>univerzalno sredstvo izražavanja i saznavanja, Otkrivajući<br/>ponovo, i na svoj način, psihički automatizam, dajući mu<br/>jednu opštu važnost i primenu, Breton je implicitno stavio u<br/>pitanje sve uslovljene kriteriume vrednosti, što znači, na pr-<br/>vom mestu, kriteriume normativnog morala.<br/><br/>Rezultat prve svesne i sistematske primene automat-<br/>
skog pisanja je Bretonova i Soupault-ova knjiga Magnet-<br/>ska Polja, objavljena 1921. Od samog početka ovom »no-<br/>vom riačinu čistog izražavanja« dali su oni ime Nadrea-<br/>lizam (surrealisme), po Guillaume Apollinaire-u (koji je<br/>ovaj izraz prvi upotrebio, istina u različitom smislu), jer<br/>im se činilo da se u više mahova morao i nesvesno poslu-<br/>žiti tim automatizmom. Breton daje ovu definiciju te reči,<br/>u njenom novom i preciznom značenju:<br/><br/>»NADREALIZAM, m. Ćist psihički automatizam kojim se<br/>hoće da izrazi, bilo usmeno, bilo pismeno, bilo na ma koji drugi<br/>način, stvarni rad misli. Diktat misli, u odsustvu svake kontrole<br/>vršene od strane razuma, van svake estetičke ili moralne namere.«<br/><br/>Sa punim pravom, Breton tvrdi da se sve ono što je u<br/>poeziji od pravog interesa, u krajnjoj analizi može pripisati<br/>jedino ovom postupku misli. »Young-ove Noćne Misli nad-<br/>realističke su s jednog kraja na drugi; kroz njih nažalost<br/>govori jedan sveštenik, rđav sveštenik b'ez sumnje, ali sves-<br/>tenik.« Tragovi nadrealizma mogu se naći i kod Dante-a i<br/>kod Shakespeare-a. Ali ne treba misliti da to znači da se<br/>kod ranijih pesnika nadrealizam javlja jedino kroz neke<br/>izuzetne, i manje ili više apsurdne rečenice. Nadrealizam se<br/>može javljati, kao nekontrolisana inspiracija, u najrazliči-<br/>tijim vidovima, (često u znaku jedne paranojačke opsesije),<br/>razvejan kroz čitava dela ili čitave živote izvesnih ljudi. U<br/>tome smislu, svakako, Breton je rekao da je Swift nadre-<br/>alista u zlobi, Rabbe u smrti, Victor Hugo kad nije glup,<br/>Rimbaud u praktici života i inače, Saint-Pol-Roux u simbolu,<br/>Raymond Roussel u anegdoti, itd.1<br/><br/>OD OTKRIĆA PSIHIČKOG AUTOMATIZMA DO<br/>SOCIALNOG OPREDEUEN3A<br/><br/>U trenutku kad Breton piše svoj Manifest, praktika<br/>nadrealizma već u veliko postoji u krugu izvesnog broja<br/>ljudi koji su, pored Bretona, Soupault, Roger Vitrac, Paul<br/>Eluard, Мах Morise, Louis Aragon, Pierre Naville, Marcel<br/>Noll, Benjamin Peret, Rene Crevel, Robert Desnos, itd. Za<br/>razliku od onih koji su samo izuzetno ili delimično sledo-<br/>vali »diktatu misli«, ovi ljudi su se rešili, i u tom bili prvi,<br/>da se tom diktatu svesno i bez okolišenja predaju. Tada je<br/><br/>32<br/>
Desnos među njima bio smatran za onoga koji se »najvise<br/>približio nađrealističkoj istini«; prilikom izvesnih hipnoti-<br/>čkih eksperimenata, kao međium, a isto tako i budan, Des-<br/>nos je sa neverovatnom lakoćom mogao usmeno da prati<br/>nezadržani tok slobodnih asocijacija svoje misli, da »govon<br/>nadrealistički«. Velika Desnosova uloga u formiranju pri-<br/>marnog nadrealizma, a zatim njegova nesposobnost đa<br/>učestvuje u daljem razvoju nadrealizma, karakteristične su<br/>ne samo za Desnosa nego i za sam nadrealizam.<br/><br/>U prvom momentu, što je sasvim prirodno, bila je naj-<br/>frapantnija, i skoro zaslepljujuća, gola činjenica automati-<br/>zma, činjenica da je ta opijajuća sloboda u izražavanju uop-<br/>šte moguća. Izgledalo je da je samo to donekle dovoljno: po-<br/>što svima ljudima ta neograničena sloboda psihičkog auto-<br/>matizma stoji u principu uvek na raspoloženju, dovoljno<br/>je navesti ljude da je iskoriste, da bi se oslobodili predra-<br/>suda, buržoaskog morala, racionalne logike, plitkog i po-<br/>zitivističkog shvatanja života i stvarnosti, jednom rečju<br/>svega onoga što je već Dada prokazivao kao lažno, i žučno<br/>i totalno negirao, ne protivstavljajući, međutim, onome što<br/>negira nikakvu konstruktivnu vrednost kao nadrealizam.<br/>Kolikogod je, u toj svojoj prvoj fazi, insistirao na prvom<br/>mestu na važnosti i na opštosti psihičkog automatizma, nad-<br/>realizam, pripremljen celom onom linijom postajanja mo-<br/>rala kroz poeziju — tim postajanjem čiji je on bio nemi-<br/>novan rezultat —, shvatio je da je i to otkriće psihičkog<br/>automatizma samo jedna nova, punija i značajnija etapa<br/>u tom razvoju koji teži ka slobodi, i da je prema tome u<br/>najtešnjoj vezi sa svima ostalim podatcima i postupcima<br/>oslobođavanja čoveka, svih ljudi.<br/><br/>Nadrealizam nije bio samo produkat nego i revelator<br/>te linije. Onaj revolt i ono postepeno saznavanje istine o<br/>pravim željama čovekovim, dobili su u nadrealizmu svoj<br/>najrealniji izraz: time je nadrealizam produkat te linije. Ali<br/>nadrealizam je prvi jasno uočio i istakao šta je kod poje-<br/>dinih nosioca tog revolta i tog saznavanja, na koje se po-<br/>ziva, bitno i zajedničko, šta ih vezuje i šta čini da oni sa-<br/>činjavaju jedan niz etapa u evoluciji ka slobodi: time je<br/>revelator te linije.<br/><br/>Sve što je, u toj evoluciji, negirano kao protivno slo-<br/>bodi, kao sputavanje, kao ograničavanje, kao potiskivanje,<br/><br/>33<br/>
sve to dobija u nadrealizmu jednu osnovaniju i razrađeniju<br/>negaciju; sve što je, u toj evoluciji, afirmirano i uzdizano<br/>kao neposredan izraz slobode, kao spontanost, kao neobu-<br/>zdanost, kao prestup, sve to sad nadrealizam prihvata i iz-<br/>diže u jednom ludom obračunu sa realnošću. Lapsusi, de-<br/>tinjstvo, imaginacija, san, halucinacije, metafore, iluzije,<br/>čulnost, strast, čudo (le merveilleux), magija, »primitivni<br/>mentalitet«, »divlja umetnost«, romantika, romantizam,<br/>intoksikacije, porok, pesimizam, moderna mitologija, skan-<br/>dal, demoralizacija, želja, opasnost, pobuna, ludilo, pro-<br/>tivstavljeni su, ne kao mrtva antiteza, nego kao jedna in-<br/>tenzivno proživljena negacija, svima zarobljavanjima i svo-<br/>đenjima logike, racionalnog morala, pozitivističke psiho-<br/>logije, novca, lične sreće, moralnih normi, represije, čitave<br/>»stvarnosti« buržoaskog života. (U tom pogledu, pored sa-<br/>mog Bretonovog Manifesta Nadrealizma, karakteristična su<br/>dela Le Paysan de Paris i Une Vague de Reve od Aragona;<br/>La Liberte ou l’Amour! od Desnosa, itd.)<br/><br/>Taj revolt nadrealizma, ta njegova intenzivna težnja<br/>ka svestranom i integralnom oslobođenju ljudi, osnivala se<br/>na osećanju neprimljivosti spoljnih uslova života, koji su<br/>se pokazali u najoštrijoj opreci sa stvarnim i dubokim za-<br/>htevima čoveka, obelodanjenim kroz sve oblike automa-<br/>tizma, to jest kroz sve ono što je iznosilo na videlo sa-<br/>krivene i zabranjene, u podsvest potisnute elemente psi-<br/>hičkog života. Prema tome, baza te težnje nadrealizma ka<br/>potpunom ostvarenju slobode, bila je materialna, i u kraj-<br/>njoj analizi biološka: ta baza su sami nagoni, a prvenstveno<br/>seksualni instikt. A kako je oslobađanje tih podsvesnih, i u<br/>stvari nagonskih, elemenata bila polazna tačka nadrealizma,<br/>i kako je nadrealizam bio svestan da mu je to polazna tačka,<br/>potpuno je nemoguće poricati da je već u samom svom po-<br/>četku materialistički postavljen, mada je prošao kroz jedan<br/>stadium idealističkih interpretacija. I osnovno nadrealističko<br/>shvatanje slobode, u svem svom fanatizmu, u svoj svojoj ira-<br/>cionalnosti, isto je tako materijalističko, i ono se osniva, na<br/>uviđanju u čoveku izvesnih stvarnih i primarnih premisa<br/>slobode, to jest na eksperimentalnom utvrđivanju onoga što<br/>jeste, a ne na idealističkom sanjarenju o onome što treba<br/>da bude. Nepomirljivost i sukob tih premisa slobode, tih<br/>nagonskih zahteva čoveka, sa načelima i oblicima života u<br/><br/>34<br/>
današnjem društvu dokazivali su njihovu nesvodljivost i<br/>njihovu subverzivnost.<br/><br/>Ta nesvodljivost i ta subverzivnost bile su, u prvi mah,<br/>toliko neočekivane i toliko nametljive u svojoj očigledno-<br/>sti, da je ljudima koji nisu bili upućeni u istoriski materia-<br/>lizam moralo izgledati da je ta primarna revolucionarnost<br/>izvornog delovanja čoveka jedino što je i moralno, jedino<br/>što se može protivstaviti jadnom i sputanom životu čoveka<br/>u današnjoj civilizaciji. Prvi broj časopisa La Revolution<br/>Surrealiste nosi na koricama ovaj motto: Treba doći do<br/>jedne nove Deklaracije Čovekovih Prava. U ime tih »čove-<br/>kovih prava«, u ime virtuelne slobode duha, nadrealizam se,<br/>u to doba, obara više na vidne simptome represije, nego<br/>na njene materialne uzroke, koje nije mogao bez pozna-<br/>vanja istoriskog materializma da jasno uoči u njihovoj ođ-<br/>lučujućoj važnosti. Revolucionaran u načelu, nadrealTzam,<br/>pre no što je shvatio materialnu uslovljenost svega onog<br/>što je želeo da promeni i materialnu uslovljenost samog<br/>tog menjanja, nije mogao razumeti odnos slobode i nuž-<br/>nosti. Ono što je u čoveku neodoljivo zahtevalo da se oslo-<br/>bodi, i što je u poređenju sa uskim vidikom dozvoljene<br/>stvarnosti izgledalo kao oličenje slobode, bilo je suviše ši-<br/>roko i zanosno da bi se odmah moglo razumeti da »sloboda<br/>nije u iluzornoj nezavisnosti od prirodnih zakona, već u<br/>poznavanju tih zakona i u mogućnosti, osnovanoj na tom<br/>poznavanju, da se oni iskoriste za postizavanje određenih<br/>ciljeva«, da je ostvarenje slobode mogućno .jedino preko<br/>poznavanja nužnosti. Jednoj tako krajnjoj težnji ka slo-<br/>bodi, a bez uviđanja pravog materialnog puta do te slo-<br/>bode, pesimizam je neizbežno bio inherentan. Otuda toliko<br/>očajanja u prvim nadrealističkim pozivima na odstupanje<br/>od racionalnih i racionalističkih životnih postupaka (Ara-<br/>gon, Desnos, Antonin Artaud). Anketa o samoubistvu (La<br/>Revolution Surrealiste No 2) postavlja pitanje da li je sa-<br/>moubistvo jedna solucija, jer se zaista nije moglo nazreti<br/>pravo rešenje moralnog problema sve dok se on postavljao<br/>u jednom tragičnom metafizičkom obliku.<br/><br/>Nadrealistički revolt zadržao je samo vrlo kratko vre-<br/>me taj apsolutno i metafizički pesimistički oblik, jer uskoro<br/>je počela da se stvara svest o realnoj mogućnosti Revolu-<br/>cije i o njenom pravom značenju. Sam razvoj događaja пг<br/><br/>35<br/>
veo je nadrealiste da svojoj negaciji daju sve konkretnijr<br/>karakter. Već jula 1925, oni objavljuju jedno Otvoreno pi-<br/>smo g. Paul Claudel-u, u kome jasno ističu nepomirljivost<br/>poezije i moralnih revolucionarnih zahteva koji iz nje re-<br/>zultiraju, sa mračnjaekim reakcionarstvom koje podrazu-<br/>mevaju Claudel-ov položaj francuskog ambasadora i nje-<br/>govo ispovedanje katoličke vere. Iste godine, rat u Maroku<br/>izaziva dodir nadrealista sa levičarskom grupom »Clartć« i<br/>publikovanje kolektivnog anti-imperialističkog manifesta<br/>Revolucija рге svega i uvek. Bilo je neminovno da se jedan<br/>revolt sa tako realnom bazom i sadržinom, kao što je to<br/>od samog početka bio nadrealizam, pravilno orientiše u<br/>svetu činjenica, da se pouzdano uputi ka jednom ispravnom<br/>socialnom stavu. Jer taj revolt nije bio samom sebi cilj, on<br/>je imao kao podlogu iskrenu želju da se ostvari nešto što<br/>je potisnuto i zarobljeno, i ovo orijentisanje znači samo<br/>traženje što efikasnijeg sredstva da se »digne strahovita za~<br/>brana«.<br/><br/>Ovde se ne možemo zadržavati na pojedinim momenii-<br/>ma tog orientisanja, koje je, baš zbog njihove velike iskre-<br/>nosti, od nadrealista zahtevalo jednu stalnu i produbljenu:<br/>analizu njihove misli i budno razlikovanje onoga što je u<br/>njoj živo i plodno, od onih poslednjih ostataka buržoaskog<br/>nasledstva koji su se provukli kroz nemilosrdnu dadaisti-<br/>čku porugu, kroz posrednu psihoanalitičku kritiku i kroz<br/>ogromno brisanje zahtevano praktikom automatizma. Je-<br/>đan od momenata tog orientisanja, te analize mogućnosti<br/>realne akcije, predstavlja brošura Pierre Naville-a Revolu-<br/>cija i intelektualci (Šta mogu da učine nadrealisti?). Ali<br/>glavna inicijativa u tom orijentisanju i u autokritici koju<br/>je ono tražilo, pripada, od prvog trenutka Andre Bretonu,<br/>koji je još u oktobru 1925 ispravljao anarhistički stav izve-<br/>snih svojih drugova i jasno naglasio kakav je jedino stvarni i<br/>neutopistički oblik onog menjanja sveta kome je od samog<br/>početka težio nadrealizam. S druge strane međutim, kako<br/>se za nadrealiste nije radilo o površnom i apstraktnom do-<br/>vođenju ili nedovođenju u sklad njihovih dotadanjih čistO'<br/>nadrealističkih preokupacija sa socijalnim uverenjem đo<br/>koga su ih baš te preokupacije dovele, bilo je potrebno još<br/>onda pokazati i dokazati da te preokupacije nisu nikakav<br/>intelektualni balast, već jedno stvarno iskustvo iz koga<br/><br/>36<br/>
treba izvući socialne konsekvence. U septembru 1926, Bre-<br/>ton objavljuje brošuru Nužna odbrana u kojoj obara sim-<br/>plističku levičarsku kritiku nadrealizma, i s 'pravom<br/>tvrdi da nadrealizam, baš zato što je svojom dosled-<br/>nošću došao do jasnih zaključaka na planu ekonomskih<br/>činjenica, da baš zato ima pravo i dužnost da nastavi svoje<br/>eksperimente na planu socialno-psihičkih činjenica.<br/><br/>Posle izvesnih preciznih političkih pregovora i peri-<br/>petija, početkom 1927, Aragon, Breton, Eluard, Peret,<br/>Pierre Unik, želeći da što jasnije okarakterišu svoj moralni<br/>stav, objavljuju pod naslovom Au grand jour nekoliko ot-<br/>vorenih pisama, u kojima tumače kako se »čist nadreali-<br/>stički protest« podvrgnuo jednoj sistematizaciji koja daje<br/>tom protestu maksimalnu efikasnost i snagu, i razlažu kon-<br/>kretne posledice tog organizovanja njihovog nekonfor-<br/>mizma.<br/><br/>RAZV03 MATERIALISTIČKE DELATNOSTI DO 1929<br/><br/>Iz jednog saznanja o dotle previđenim odnosima pođ-<br/>svesti i svesti, do koga je došao empiriskim putem, nad-<br/>realizam je izvukao, dakle, pravilne konsekvence za svoju<br/>orientaciju na planu realnih socialnih odnosa. Ali s druge<br/>strane, nadrealizam se nije mogao zadržati, ni u samoj svo-<br/>joj eksperimentaciji, na njenim prvobitnim oblicima, na pi-<br/>sanju automatskih tekstova i na dokumentarnom beleženju<br/>snova. Tehnika automatizma nije bila nekritički genera-<br/>lisana, niti primenjivana kao formula već produbljena u<br/>svom pravom značenju, stalnim proširivanjem područja<br/>nadrealističkog aktiviteta misli. Nadrealistički aktivitet mi-<br/>sli, koji se kao pojam, razvio iz psihičkog automatizma i iz<br/>njegovog ispitivanja, obuhvatio je, kao širi pojam, i sam<br/>automatizam, pored ostalih oblika izražavanja stvarnog<br/>rada misli.<br/><br/>Tako se nadrealizam, na primer, u slikarstvu nije ma-<br/>nifestovao nekim »automatskim crtanjem«, već je, iskoriš-<br/>ćavajući svesno sve tekovine slikarske tehnike, služeći se<br/>slikarskom veštinom stvorenom kroz vekove (što znači da<br/>ne može svako da slika nadrealistički), pokušao da izrazi<br/>adekvatnom tehnikom sadržinu podsvesti, a na prvom mestu<br/><br/>37<br/>
kompleksne afektivne i emotivne odnose čoveka sa materi-<br/>alnim, vidljivim svetom, koji su u ogromnoj većini nesvesni<br/>ili potisnuti u podsvest (što nije isto). Ne samo dai celo<br/>umetničko slikarstvo (s retkim izuzetcima), zajedno sa Ce-<br/>zanne-om i današnjim modernistima, svojim komičnim pla-<br/>stičnim preokupacijama uopšte ne izražava te bitne afek-<br/>tivne i emotivne odnose, nego ti odnosi u svojoj punoći go-<br/>tovo i ne postoje pre nadrealističkog slikarstva. Moderne<br/>preteče nadrealističkog slikarstva su Giorgio de Chirico,.<br/>Pablo Picasso, na izvestan način prvobitni Derain, zatim<br/>Duchamp, Picabia, Paul Klee. U godini 1926, kada se otvara<br/>u Parizu prva Nadrealistička Galerija slika, predstavnici<br/>toga slikarstva su Arp, Мах Ernst, Georges Malkine, Andre<br/>Masson, Joan Miro, Man Ray, Yves Tanguy.<br/><br/>U nadrealistički aktivitet, kao jedan specialan oblik<br/>slikarskog izražavanja, spada takozvani collage. Razrađu-<br/>jući Picasso-ov, Derain-ov i Braque-ov pronalazak lepljenja<br/>hartija (i drugih predmeta) na sliku, izvesni dadaisti (Georg<br/>Grosz, Kurt Schwitters i drugi), a naročito Мах Ernst do-<br/>vode taj tehnički postupak do značenja jednog samostalnog<br/>načina izražavanja. Мах Ernst tek stvara od collage-a jedan<br/>nadrealistički aktivitet koji se odlikuje po tome što nesvesni<br/>i potisnuti emotivni odnosi sa materialnim svetom nisu<br/>izraženi direktnim crtanjem pojedinih elemenata tih ođnosa,.<br/>nego dovođenjem u neočekivanu vezu već postojećih ele-<br/>menata izdvojenih iz njihove prvobitne sredine (le depay-<br/>sement), tako da oni tek u toj slikarskoj metafori otkrivaju<br/>ono što je u njima stvarno bilo sadržano ali skriveno racio-<br/>nalizmom prvobitne slike.<br/><br/>U nadrealistički a-ktivitet spada i takozvani Le Cadavre<br/>exquis, koji se sastoji u sastavljanju bilo jedne rečenice ili<br/>kratkog teksta, bilo jednog crteža, na taj način što više<br/>osoba na tom sastavljanju sukcesivno sarađuju, ali tako da<br/>nijedna ne zna šta je prethodna nacrtala i napisala. Radi<br/>se dakle opet o dovođenju u vezu izvesnih elemenata dis-<br/>paratnih po svom postanku, ali koji se čudno sjedinjuju,<br/>često sa neverovatnim analogijama i koincidencijama, u<br/>jednu humornu i poetsku celinu. (Videti: Almanah Nemo-<br/>guće str. 113, i Kudravi Drob u trećem broju časopisa Nad-<br/>realizam Danas i Ovde, str. 41.)<br/><br/>Još pre 1930, bila je oblast nadrealističkog aktiviteta<br/><br/>38<br/>
misli veoma široka ii raznolika; igre reči, prvi Man Ray-ovi<br/>filmovi, fotografije, fotogrami, mediumnički eksperimenti,<br/>itd. samo su pojedine, spolja obeležene, kategorije jednog<br/>aktiviteta koji je sam po sebi neiscrpan.<br/><br/>Taj nadrealistički aktivitet je eksperimentalne i poet-<br/>ske prirode. Pored njega, i pored delatnosti zahtevane soci-<br/>alnim orientisanjem, nadrealizam, subverzivan u svima ob-<br/>lastima, imao je još svestrano da reagira na mnogobrojne<br/>pojave koje su bile karakteristične kao pokušaj svođenja<br/>baš onog što je on isticao kao nesvodljivo (protesti povo-<br/>dom uvrstavanja Lautremont-a u književnike, i povodom<br/>podizanja spomen'jka Rimbaud-u; napad na amerikanski<br/>moral i filistarsko degradiranje ljubavi, povodom Chap-<br/>lin-ove brakorazvodne parnice; fizički napad na jedan luk-<br/>suzan bar i na njegove otmene posetioce, samo zato što se<br/>gazda usudio da svoj lokal nazove »Maldoror«).<br/><br/>Ova kompleksna evolucija nadrealizma dovodi nas do<br/>1928 godine. U toj neprestanoj edifikaciji i odbrani nadrea-<br/>lizma, gde ličnosti imaju neprestano da se oprobaju na<br/>delu, stvaraju se neobično strogi moralni kriteriumi, jedna<br/>neobično velika odgovornost prema samom nadrealizmu.<br/>Ali, razume se, moralna besprekornost nadrealizma, kao i<br/>njegova ideološka i poetska visina, zavise od moralne či-<br/>stote i od individualne vrednosti onih ličnosti koje su pred<br/>njim odgovorne. Celina nadrealizma ne zaklanja, dakle,<br/>doprinose pojedinaca, niti izravnava1 njihove različnosti:<br/>podjednako spadaju u tu celinu tako različite knjige kao<br/>što su Nadja (Breton), Traite du Style (Aragon), Le Grand<br/>Jeu (Peret), koje izlaze u isti mah (1928), i, nešto docnije,<br/>L’Amour la Poesie (Rluard), Etes-vous fou? (Crevel) i La<br/>femme 100 ietes (roman u collages-ima, Мах Ernst).<br/><br/>DRUGI MANIFEST NADREALIZMA<br/><br/>Ali one ličnosti koje su htele da svedu nadrealizam na<br/>jedno samo poetsko i individualno delovanje, i sve one<br/>koje nisu mogle da izdrže suviše stroge zahteve nadreali-<br/>stičke »moralne asepsije«, ni da prate njegov razvoj, ispale<br/>su ili bile izbačene (Ribemont-Dessaignes, Soupault, Desnos,<br/>Masson, Artaud, Vitrac, itd.). Bretonov Drugi Manifest Nad-<br/><br/>39<br/>
realizma, objavljen u dvanaestom broju La Revolution Sur-<br/>realiste (decembar 1929), označava to veliko raščišćavanje<br/>u redovima nardealista (koji nije nikakvo cepanje nadrea-<br/>lizma, jer ne poštoji nikakva grupa nadrealističkih diside-<br/>nata), i, u isti mah, obeležava nov polet nadrealizma.<br/><br/>Španjolci Luis Bunuel i Salvador Dali, prilikom pri-<br/>kazivanja njihovog filma Un Chien andalou, prilaze nadre-<br/>alizmu, u isto doba kada i Rene Char i Tristan Tzara, koji,<br/>objavljivanjem odlomka svoje pesme L’Homme approxi-<br/>matif u dvanaestom broju La Revolution Surrealiste mar-<br/>kira svoje pomirenje sa nadrealistima (jedan dugogodišnji<br/>nesporazum onemogućavao mu je rad u nadrealističkom<br/>pokretu).<br/><br/>Moralne preokupacije zauzimaju prvo mesto u Breto-<br/>novom Drugom Manifestu Nadrealizma. Breton ističe da je<br/>jedan od osnovnih i bezuslovnih moralnih zahteva nadre-<br/>alizma nepopuštanje u revoltu protiv jednog nepodnošlji-<br/>vog uređenja života, ne zato što bi taj apsolutan revolti,<br/>koji nadrealizam veliča, bio sam po sebi jedno stanje u<br/>kome treba živeti, već zato što od njegovog intenziteta<br/>zavisi kolikom snagom i pouzdanošću će čovek težiti ka<br/>jednom podnošljivom, dakle materialno promenjenom,<br/>životu. Svestan da taj apsolutan revolt nema da bude di-<br/>iektno primenjen, nego da on daje moralnu vrednost čo-<br/>veku koji ga nosi, Breton kaže: »Najjednostavniji nadre-<br/>alistički čin je izaći s revolverom u ruci, na ulicu i pucati na-<br/>sumice u gomilu dok se god može«, što ovako tumači:<br/><br/>»Da, prvo mi je stalo da znam da li je jedno biće obdareno<br/>besom, pa tek onda se pitam da li, kod tog bića, bes pristaje ili<br/>ne pristaje da se strpi. .. Jasno je da moja namera nije bila da<br/>među svima ostalim gestovima preporučim onaj koji je najje-<br/>dnostavniji... «<br/><br/>Breton insistira na tome da je nemoguće i bez vredno-<br/>sti deliti sa nadrealistima njihovo »verovanje u onu svet-<br/>lost koju nadrealizam pokušava da razabere na dnu nas<br/>samih«, a ne deliti njihovo nepopustljivo očajanje pred<br/>poniženjima današnjeg života.<br/><br/>»Sve treba učiniti, sva nam sredstva rnoraju biti dobra da bi se<br/>upropastile ideje porođice, otadžbine, religije... Mi napadamo, u<br/>svim njihovim oblicima, pesničku ravnodušnost, razonodu putem<br/>umetnosti, eruditska istraživanja, čistu spekulaciju; mi nećemo da<br/>imamo ničeg zajedničkog sa malim ni sa velikim štedišama duha.«<br/><br/>40<br/>
Тек pošto su ispunjeni ovakvi osnovni moralni uslovi,<br/>postavlja se ideološka pozicija nadrealizma, koji u ideolo-<br/>škom pogledu, anatogno dialektičkom materializmu, »po-<br/>lazi od kolosalnog pobačaja hegelovskog sistema«. Jer, »i za<br/>nas takođe radilo se o nužnosti da se raskrsti sa samim<br/>idealizmom, o čemu nam svedoči već samo usvajanje izraza<br/>nadrealizam«. Nema ničega idealističkog, razume se, u te-<br/>žnji nadrealizma da obuhvati i ostvari već danas ono kon-<br/>kretno iracionalno koje je sadržano u podsvesti, a koje<br/>će se moći potpuno osloboditi i ostvariti tek posle korenite<br/>izmene materialnih uslova življenja. I znajući to, nemoguće<br/>je pogrešno razumeti, čak ni kad su izdvojene iz celine,<br/>oVe Bretonove reči, koje će sasvim izdaleka, ali ipak poka-<br/>zati izvesne daleke perspektive te kompleksne celine:<br/><br/>»Isto tako kao što ideja ljubavi teži da stvori jedno biće, kao<br/>što ideja Revoiucije teži da dovede do dana Revolucije, bez čega<br/>bi te ideje izgubile svaki smisao, napomenimo još jednom da ideja<br/>nadrealizma teži prosto totalnom pribiranju naše psihičke snage,<br/>jednim načinom koji nije drugo do vrtoglavi silazak u nas same,<br/>sistematsko obasjavanje sakrivenih rnesta i postupno zamračivanje<br/>ostalih mesta, neprestana šetnja u punoj zabranjenoj zoni, i da nema<br/>nikakve ozbiljne mogućnosti da se njegova delatnost završi sve dok<br/>čovek bude mogao da razlikuje jednu životinju od jedne vatre ili<br/>od jednog kamena.«<br/><br/>Od Drugog Manifesta Nadrealizma počinje jedno sve<br/>čvršće i određenije razrađivanje i produbljivanje nadreaii-<br/>zma kao celine, i insistiranje na opravdanosti i na neopho-<br/>dnosti sintetičkog karaktera nadreaiizma, to jest na organ-<br/>skom dialektičkom jedinstvu svih njegovih vidova. Što<br/>znači da su delovanje i rad ma u kojoj oblasti nadreali-<br/>zma pravilni i od vrednosti samo pod uslovom da budu<br/>vezani za rad u ostalim oblastima, a napuštanje i odbaci-<br/>vanje jedne od njih znači napuštanje celog nadrealizma.<br/><br/>OBRAZOVANJE NADREALIZMA U BEOGRADU<br/><br/>Za poslednje tri godine, nadrealizam je u svakom po-<br/>gledu dobio jednu sve veću ekstenziju. Kao u mnogim dru-<br/>gim zemljama, na primer u Belgiji (Camille Goemans, Rene<br/>Magritte, E. L. T. Mesens, Paul Nouge, Anđre Souris, itd.),<br/>Engleskoj i Španiji, postojale su, kao što smo videli, i u<br/>Jugoslaviji izvesne nadrealističke tendencije, ali one, sve<br/><br/>41<br/>
do kraja 1929, nisu bile organizovane. U to vreme, onoj<br/>maloj grupi ljudi koja je zastupala nadrealističku misao<br/>i moral, nasuprot raznim književničkim strujama, prilazi<br/>jedan izvestan broj mladih ljudi, od kojih su neki već bili<br/>javno obeležili analognost svojih težnji sa nadrealističkim<br/>(Đorđe Jovanović, Đorđe Kostić i Oskar Davičo: Tragovi,<br/>Plakat i Davičova zbirka humornih automatskih tekstova<br/>Anatomija). Na bazi te saglasnosti u težnjama i jedne za-<br/>jedničke izdvojenosti »od svega što se oko njih nameće<br/>kao duhovni život« svi ti ljudi (tada njih 13 na broju) obra-<br/>zovali su jednu nadrealističku grupu, čija se aktivnost, pod-<br/>vrgnuta jednoj strogoj moralnoj disciplini, od samog po-<br/>četka protivstavila šaljivom ali efikasnom opskurantizmu<br/>javnog mišljenja. Posle prečišćavanja sa unutrašnjim i<br/>spoljnim malograđanskim pokušajima mistifikacija, grupa<br/>objavljuje almanaih Nemoguće, koji definitivno afirmira,<br/>iako samo na ideološkom, poetskom i moralnom planu,<br/>njene revolucionarne tendencije. U tom pogledu, naročito<br/>je interesantna raznostrana anketa Čeljust Dialektike, i ru-<br/>brika Budilnik posvećena humoru. (Istoriiat formiranja nad-<br/>realizma u Beogradu izložen je, u istom almanahu, u članku<br/>Uzgred budi rečeno od Matića i Ristića.) Sporazumno de-<br/>lovanje pariske i beogradske grupe obeleženo je već u pu-<br/>blikaciji Nemoguće kolektivnom saradnjom francuskih nad-<br/>realista. Od tog trenutka postoji tendencija da se te dve<br/>akcije, pariska i beogradska, iako sprovođene na dva razli-<br/>čita jezika, sliju u jedan širok zajednički pokret. Glavna<br/>razlika između njih određena je različnošću pojava na koje<br/>reagiraju kao i spoljnim uslovima delovanja.<br/><br/>NA KODIM PLANOVIMA DELUJE I U K03IM SE<br/>VIDOVIMA MANIFESTU3E NADREALIZAM<br/><br/>U oblasti socialne akcije, beogradska grupa svoje re-<br/>alno opredelenje manifestuje tek Pozicijom- Nadrealizma<br/>(januara 1931), koja je samo spoljni znak jednog već<br/>davno utvrđenog ubeđenja, jednog postavljanja na realnu<br/>platformu. U Parizu međutim, gde je manifestovanju tih so-<br/>cialnih preokupacija nadrealizma bilo omogućeno da bude<br/>mnogo bogatije i slobodnije, pokrenut je još u julu 1930<br/><br/>42<br/>
nov časopis Le surrealisme au service de la Revolution, koji<br/>znači đelovanje sa jedne već obeležene platforme. Sa te iste<br/>platforrne izdaju francuski nadrealisti, u toku 1931 godine,,<br/>tri trakta: dva povodom Kolonijalne izložbe u Parizu, a je-<br/>dan povodom požara crkava i manastira u Španiji. Pored<br/>mnogih drugih manifestacija, ovde treba ubrojati i nedavno<br/>zajedničko pristupanje beogradskih i pariskih nadrealista<br/>Amsterdamskom Kongresu protiv rata i protiv imperijali-<br/>zma, uz ograđivanje od platonskog i oportunističkog paci-<br/>fizma malograđanskih intelektualaca. Manifestacije ove<br/>vrste nemaju nikakav specifičan nadrealistički karakter^<br/>mada su posledice evolucije nadrealističkog iskustva i prema<br/>tome nerazdvojni sastavni deo celine nadrealističkog delo-<br/>vanja.<br/><br/>Na planu nadrealističke eksperimentacije, to jest u pod-<br/>ručju specifično nadrealističkog saznanja i ostvarivanja,.<br/>nadrealizam postiže rezultate od neocenjive vrednosti. Po-<br/>red nadrealizmu već poznatih oblika te eksperimentacije,<br/>stvoreni su izvesni sasvim novi oblici. Najveća zasluga za<br/>novo veliko bogaćenje nadrealizma u tom pravcu, pripada,<br/>bez sumnje, Salvador Dali-u koji svojim slikama, pe-<br/>smama, budnim snovima, predmetima, filmovima, scenari-<br/>jima za filmove, teoriskim člancima pokazuje neverovatne<br/>mogućnosti razvoja, ostvarivanja i metamorfoza nadreali-<br/>stičkog aktiviteta misli. On stvara čitav jedan svet, koji ima<br/>svoje komplikovane, tesne i kompleksne odnose i haluci-<br/>natorsku, perverznu i nametljivu mitologiju. Dali je od pa-<br/>rajonačkog aktiviteta misli stvorio jedan ogroman i univer-<br/>zalno upotrebljiv način mišljenja, izražavanja i življenja.1<br/>U smislu njegove izvanredne formule »da prava kultura<br/>duha ne može biti druga no kultura želje«, treba preživlja-<br/>vati Dalieve slike (Nevidljivi čovek, Obasjana uživanja, Ve-<br/>liki Masturbator, Wilhelm Tell, Postojanost pamćenja, Su-<br/>marna ličnost, Turobna igra, Uspavana žena konj lav... ne-<br/>vidljivi, Oskrvnjenje nafore, Nužno krvoliptenje, Simula-<br/>krum večeri, Mazohistička celina, Ambivalentna slika, Ose-<br/>ćanje brzine, itd.); njegove predmete (Mekani časovnik, Ci-<br/>pela i čaša, Zidni sat zasnovan na raspadanju tela, itd.);<br/>njegovo shvatanje »Modern-style-a« iz 1900; njegove pe-<br/><br/>1 O Dalievom shvatanju paranoje, v. Nacrt, str. 50 i dalje.<br/><br/>43:<br/>
sme; njegove eseje; njegove filmove (Zlatno Doba, Ba-<br/>bauo); itd. Povodom njegove knjige Vidljiva žena, pisali su<br/>Breton i Eluard:<br/><br/>»Bedni mentalni izgovor koji se krije ispod reči »stvarnost«,<br/>predmet je, u naše vreme, sistematskog prokazivanja koje ima ne-<br/>osporne revolucionarne posledice. Jer radi se o tome da se dokaže,<br/>i nadrealizam nema drugih pretenzija, da su izvesni razlozi socialne<br/>konzervacije, osnovani na individualnom kukavičluku, izvor vrlo<br/>sumnjive pojave namerne amnezije, na koju se čovek oslanja da<br/>bi druge i sebe obmanuo o pravoj prirodi svojih želja.<br/><br/>Od vrlo velikih Dalievih sposobnosti — sposobnosti definisa-<br/>nih na umetničkom planu — zavisi danas likvidacija jedne preživele<br/>formule koja je, neka se ne sumnja, formula buržoaskog sveta primo-<br/>ranog da upotrebljava u tu svrhu kao jedino odbranbeno oružje,<br/>sve izoštreniji, dakle sve krtiji, instrumenat psihičke cenzure.«<br/><br/>U tesnoj vezi sa Dalievom dialektizacijom paranoja-<br/>Čkog deliriuma interpretacije, stoji nadrealističko svesno<br/>iskorišćavanje simulacije, na bazi produbljene eksperimen-<br/>tacije. U knjizi Bezgrešno Začeće (1930), Breton i Eluard<br/>objavljuju nekoliko pokušaja simulaeije kategorisanih lu-<br/>dila. Ova nova vrsta izražavanja, koja obasjava jednom<br/>specijalnom svetlošću problem psihiičkog automatizma i<br/>psihičke strukture čoveka, primenjivana je i tumačena je,<br/>kod nas, u više mahova i time dobila jedan još razrađeniji<br/>smisao (Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog, kao i<br/>drugi i treći broj NDIO, u ovom poslednjem broju Pred<br/>jednim zidom).<br/><br/>U poslednje vreme, nadrealizam se mnogo bavio poj-<br/>mom predmeta koji je bio sakriven, s jedne strane, ideali-<br/>stičkim trikovima filozofije, a s druge strane, umetničkim<br/>pojmom statične skulpture. Interesantno je da su već 1930<br/>Vučo i Matić izrađivali izvesne komplikovane i iracionalne<br/>predmete (Urnebesni kliker). Podstreknuti jednom pokret-<br/>nom skulpturom Alberta Giacometti-a, Dali, Breton, Gala<br/>Eluard, Valentine Hugo itd., sistematski izrađiiju nadreali-<br/>stičke predmete »sa simboličnim funkcionisanjem«. Kao i iz<br/>svih ostalih oblasti nadrealističke delatnosti, a naročlto iz<br/>svih eksperimenata, iz sistematskog bavljenja i eksperimen-<br/>tisanja tim predmetima, nameću se interesantni naučno-filo-<br/>zofski zaključci čije su revolucionarne posledice neosporne.<br/>(Videti Le Surrealisme A. S. D. L. R. 3, i Daliev članak The<br/>object as revealed in surrealist experiment u posebnom nad-<br/>realističkom broju časopisa This Quarter, sept. 1932).<br/><br/>44<br/>
Ti zaključci i te posledice koje se nameću iz nadrea-<br/>lističkog stvaranja, ne moraju uvek biti naknadni, već se<br/>često nalaze uključeni u stvorenome delu i u samom stva-<br/>ranju. Rezultati nadrealističkog stvaranja nisu samo pod-<br/>loga za naučno-filozofska zaključivanja, material koji se<br/>može odbaciti pošto se iz njega izvuklo što se moglo; oni<br/>imaju svoju poetsku, svoju direktnu afektivnu vrednost za<br/>čoveka, za ljude. Ali pored toga, pored te svoje vrednosti<br/>na planu ljudskog izražavanja, ti rezultati imaju i svoju<br/>direktnu vrednost na planu saznavanja stvarnosti, često re-<br/>čitu i bez teoriskog komentara. Jedna je od karakteristika<br/>nadrealističkog stvaranja, uostalom, prevazilaženje proiz-<br/>voljnih granica koje su pokušavale da odele poetski rad od<br/>materialističkog naučnog rada. U momentu kad moderna<br/>nauka teži da postane potpuno materialistička, ona dobija<br/>jedan duboko poetski karakter, koji su osetili mnogi pravi<br/>naučnici; u momentu kad poezija postaje, kroz nadrealizam,<br/>zaista poetska, jer potiče iz svoga najčistijeg izvora, ona<br/>dobija jedan naučni karakter. Ono po čemu se samo nad-<br/>realističko stvaranje jasno razlikuje od cele takozvane umet-<br/>nosti, to je što se ono direktno i svesno osniva na stvarnim<br/>temeljima čovekovog psihičkog života, koji su od moderne<br/>nauke i izvan nadrealizma priznati za stvarne. Kako je to<br/>stvaranje, koje je očigledno moderno naučnog karaktera,<br/>orijentisano i tumačeno ц jednom potpuno revolucionarnom<br/>pravcu, to se bez ustezanja može reći da je ne samo nadre-<br/>alistička teorija nego i nadrealistička poezija marksistička.<br/><br/>Primer nadrealističkog stvaranja u kome su sadržani<br/>materialistički zaključci i revolucionarne posledice, stva-<br/>ranja gde se prožimaju izvorna poezija i subverzivna teo-<br/>rija, to je film Zlatno Doba (scenario: Dali i Bunuel, reali-<br/>zacija: Bunuel). Za taj tonfilm, koji prikazuje »pravu i<br/>čistu liniju »ponašanja« čoveka koji ide za ljubavlju kroz<br/>ogavne humanitarne i patriotske ideale, i druge kukavne<br/>mehanizme stvarnosti«, izdali su nadrealisti jedan program-<br/>manifest, koji pored ostalog sadrži jedan kolektivan naučno-<br/>filozofski komentar koji je jedno poetsko delo za sebe. U<br/>njemu Breton piše pored ostalog:<br/><br/>» ... po snazi kojom je ljubavna strast zatalasana kod jednog<br/>bića, možemo da sudimo o njegovoj sposobnosti nepristajanja, mo-<br/>žemo, bez obzira na prolaznu inhibiciju u kojoj ga njegovo vaspi-<br/><br/>45<br/>
■tanje drži ili ne, da mu pripišemo više no jednu samo simptoma-<br/>tičnu ulogu, s revolucionarne tačke gledišta.«<br/><br/>Andre Thirion:<br/><br/>»Završni pesimizam, stvoren u samoj vladajućoj klasi razjedi-<br/>njenjem njenog optimizma, postaje i sam jedno moćno sredstvo de-<br/>kompozicije te klase, dobija vrednost jedne negacije afirmišući se<br/>prvo u akciji anti-religioznoj, dakle revolucionarnoj budući da je<br/>borba protiv religije u isti mah i borba protiv jednog sveta.<br/><br/>Prelaz pesimizma iz stanja u akciju determinisan je Ljubavlju,<br/>koja je princip zla u buržoaskoj demonologiji, jer zahteva da joj se<br/>žrtvuje sve: položaj, porodica, čast; a čiji poraz u društvenom ure-<br/>đenju izaziva osećanje revolta.«<br/><br/>Film je prikazivan samo nekoliko dana: patriotska<br/>omladina, antisemiti, italijanska ambasada, i desničarska<br/>štampa uspeli su u tome da Zlatno Doba bude zabranjeno.<br/><br/>Nadrealističko stvaranje nastavlja se i u svojim prvo-<br/>bitnim oblicima: prirodno je da se nadrealizam i dalje služi<br/>prastarim oblikom pesme, izvan njega tako preživelim. Ne-<br/>mogućno je uprostiti u nekoliko reči evoluciju, jasno indi-<br/>vidualnu, pojedinih pesnika (Tzara, Breton, Eluard, Matić,<br/>Koča Popović, Vučo, Dedinac, itd.); isto je tako nemogućno<br/>obeležiti zajednički smisao tih evolucija, koji je pesmu do-<br/>veo do jedne izuzetne tačke, gde je ona isto toliko iracio-<br/>nalni znak jedne simulacije koliko i logaritam morala, to<br/>jest do tačke gde se ukrštaju ono što je najličnije sa onim<br/>što je najopštije: odatle se poezija upućuje, bez muza i bez<br/>pegaza, za navek survana sa Parnasa, sudbinom slobode i<br/>univerzalnosti. Treba istaći, kao prve te vrste, pesme za<br/>decu koje je, pod pseudonimom Askerland, Aleksandar<br/>Vučo, objavljivao u »Politici«, koje nisu ni moralizatorske,<br/>ni starmale, nego jedno iskreno, fantastično, i detetu blisko<br/>oživljavanje spontanog morala, dečje želje.<br/><br/>Pored teoriskog rada vezanog direktno za eksperimen-<br/>taciju, zaključci izvučeni iz nadrealističkog iskustva izazi-<br/>vaju sve veći broj dalekosežnih naučno-filozofskih studija,<br/>u kojima materialistička dialektika nalazi sve šira područja<br/>za svoju primenu. Treba spomenuti Aragonovu brošuru,<br/>povodom izložbe collages-a, La peinture au defi (1930), Na~<br/>crt za jednu fenomenologiju iracionalnog od Koče Popo-<br/>vića i Marka Ristića, članke Aragona, Bretona, Crevel-a,<br/>Dali-a, Мах Ernsta itd. u časopisu Le Surrealisme A. S. D.<br/>L. R. (br. 1—4), zatim članke u časopisu Nadrealizam Danas<br/><br/>46<br/>
i Ovde, koji se trudi da otvori nove naučne perspektive, i<br/>koji u pogledu teoriskog i kritičkog rada predstavlja jedan<br/>znatan doprinos u nadrealističkoj evoluciji. Iz odlomaka<br/>objavljenih u oba ova časopisa, može se zaključiti o izvan-<br/>rednom značaju Bretonove knjige u pripremi koja će, pod<br/>naslovom Spojeni Sudovi (Les Vases communicants), biti<br/>neka vrsta trećeg manifesta nadrealizma. U oblast teoriskog<br/>rada možemo uvrstiti i nadrealističke ankete: o ljubavi, o<br/>humoru, o želji.1<br/><br/>Iz nadrealističkog iskustva logično rezultira, pored iz-<br/>vlačenja teoriskih zaključaka, i jedan kritički aktivitet. (Na-<br/>pominjemo da su sve ove delatnosti nadrealizma najtešnje<br/>vezane i da ih ovde uglavnom radi preglednosti shematično<br/>razvrstavamo.) Ta kritička delatnost uperena je na prvom<br/>mestu protiv celokupne buržoaske ideologije i misli, u čemu<br/>nadrealizam predstavlja, blagodareći svom praktičnom po-<br/>znavanju izvesnih suptilnih mehanizama i skriveno reakcio-<br/>narnih, kamufliranih trikova te misli, jedan dragoceni mark-<br/>sistički instrumenat. U analizi i konkretnoj kritici građan-<br/>skog normativnog morala ili religije, na primer, nadreali-<br/>zam se korisno služi psihoanalitičkom metodom koju je<br/>produbio dialektičkom metodom i tako osposobio da bude<br/>jedno skroz revolucionarno oružje (»Slučaj Milana Neran-<br/>džića« NDIO 2, Odlomak o modernizmu i o iracionalizmu<br/>Stožer januar 1932, Мах Ernstov članak Opasnost od po-<br/>Jucije, i mnogi drugi članci, kao i, delimično, Crevel-ova<br/>knjiga Le clavecin de Diderot itd.). Kako kritička delatnost<br/>nadrealizma rezultuje iz njegovog iskustva, u borbi protiv<br/>izvesnih eksponenata nazadnjaštva i mračnjaštva, nadre-<br/>alizam je u mogućnosti da stvarnom menjanju sveta stavi<br/>u službu izvesna sredstva koja su osobeno njegova (Videti,<br/>u pariskom časopisu, mnogobrojne pamflete i beleške od<br/>Crevel-a, Sadoul-a, Unik-a itd., a u NDIO: »stranu Ibrovac«,<br/>članak Đorđa Jovanovića u rubrici Sada i ovde, zatim članke<br/><br/>1 U pokušaj teoriskog rada spada i knjiga Položaj nadrea-<br/>lizma u društvenom procesu od Daviča, Kostića, Matića. Pored svega<br/>toga što se nalazimo u jednoj izuzetno nezgodnoj situaciji, zbog<br/>strahovite sudbine Oskara Davičo, moramo naglasiti da je ta knjiga<br/>u celini i u većini detalja pogrešno postavljena, i da se ne rnože<br/>smatrati za jedan pozitivan doprinos niti za jednu etapu u dialek-<br/>tičkom razvoju nadrealizma.<br/><br/>47<br/>
Formalna sloboda misli i njeno stvarno ropstvo, Protiv<br/>modernističke književnosti, itd.). Demaskirajući često veo-<br/>ma agresivnim putem, lažnu revolucionarnost pojedinih fan-<br/>farona (Thirion o Emmanuel Berlu, beogradski nadrealisti<br/><br/>0 Draincu), nadrealizam dokazuje još jednom više da je<br/>sposoban da bude jedan praktičan instrumenat marksizma.<br/><br/>1 tako se kritički aktivitet nadrealizma izjednačava sa nje-<br/>govom socialnom akcijom.<br/><br/>Autokritika nadrealizma, započeta krajem 1931 u Be-<br/>ogradu, pretstavlja jednu sintezu teoriskog rada i kritičkog<br/>aktiviteta, primenjenog ovde na sam nadrealizam.<br/><br/>NADREALIZAM KAO CELINA<br/><br/>Kada se, dakle, zna šta je sve učestvovalo u postanku<br/>i u postajanju nadrealizma, i na kojim se sve planovima<br/>nadrealizam razvijao i manifestovao, kada se vidi da svi ti<br/>različiti planovi i vidovi njegovog raizvijanja i delovanja<br/>predstavljaju jednu nerazdeljivu celinu, onda je shvatljivo<br/>da odbrana nadrealizma znači odbranu njegove celine, znači<br/>borbu za održavanje njegovog integriteta. U toj borbi, tri<br/>su karakteristična momenta: Aragonov članak Le surrea-<br/>lisme et /е Devenir revolutionnaire, brošura Misere de la<br/>Poesie od Andre Bretona i Nerazumevanje Dialektike od<br/>Milana Dedinca, Koče Popovića i M. Ristića; (NDIO 3, juni<br/>1932). I tu i tamo, u pitanju je bilo da se što ubedljivije<br/>pokaže kako socialno opredeienje nadrealista, njihovo pu-<br/>no prihvatanje istoriskog materializma niu koliko ne zahte-<br/>vaju napuštanje nadrealizma. Taj problem bio je pogrešno<br/>postavljen od strane izvesnih ljudi koji su pretendovali da<br/>kritikuju nadrealizam u ime marksizma, koji nisu videli da<br/>se nadrealisti nisu izvan ili pored nadrealizma, i kao posle<br/>nekog otkrovenja, opredelili za marksizam, već da je sarn<br/>nadrealizam svojom sadržinom i svojim razvojem bio taj<br/>koji ih je doveo do marksizma. Za nekog ko stvarno pro-<br/>suđuje sa gledišta dialektičkog materializma, ni nadreali-<br/>stičko istraživanje ni samo nadrealističko stvaranje ne mogu<br/>biti nešto što treba likvidirati, jer iz samog tog stvaranja<br/>i istraživanja prirodno rezultiraju marksistički zaključci<br/>koje su nadrealisti umeli da uvide. U decembru 1931, Ara-<br/><br/>48<br/>
gon piše u članku Nadrealizam i revolucionarno posta-<br/>janje:<br/><br/>»Nadrealizam je suma intelektualnog iskustva, u stadiumu u<br/>kome smo to iskustvo zatekli, u oblasti mehanizma misli i odnosa izra-<br/>žavanja sa stvarnošću. Kao takav, on je izgradio jedan oblik dialektike<br/>na planu saznavanja tog mehanizma i tih odnosa, koji je jedan ob-<br/>lik materialističke dialektike, jer omogućava stvarno poznavanje<br/>rnisli, onakve kakva jeste, tih odnosa onakvih kakvi jesu.<br/><br/>»Revolucionarna vrednost nadrealističke eksperimentacije sa-<br/>stoji se u tome što ona doprinosi napretku dialektičkog materializma<br/>u saznavanju sveta. I to je razlog zbog koga revolucionari treba<br/>da je primaju prvenstveno na isti način kao što primaju naučnu<br/>delatnost uopšte.«1<br/><br/>U svojoj brošuri Beda Poezije, Breton postavlja nad-<br/>realističku liniju u odnosu sa zahtevima socialne akcije, i<br/>tvrdi da ova, protivno tvrđenju izvesnih površnih levičar-<br/>skih intelektualaca, ne zahteva odbacivanje čisto nadreaii-<br/>stičkih metoda poetskog stvaranja, niti njihovu upotrebu u<br/>direktno propagandističke svrhe. On ističe da nadrealizam<br/>ne može da izbriše realne činjenice, da porekne čitavu evo-<br/>luciju prave poezije, i da se vrati na već preživele i re-<br/>akcionarne oblike pesničkog izražavanja za ljubav jednog<br/>veštačkog izgrađivanja proleterske literature, koje forsiraju<br/>izvesni intelektualci. Svestan da je njegova revolucionarna<br/>dužnost da n'e izneveri nužnu moralnu ulogu poezije koja<br/>se sastoji u obelodanjivanju istinitih čovekovih želja, tih<br/>presudnih kriteriuma vrednosti ili bezvrednosti jedne kul-<br/>ture, Breton zaključuje:<br/><br/>»Ja odbijam da se pridružim svojim ćutanjem bestidnoj ne-<br/>gaciji ovih Lenjinovih reči: »Radničke mase su nesposobne da sebi<br/>izrade same jednu izvesnu ideologiju u toku njihovog pokreta...<br/><br/>1 Interesantno je da je Aragon, na nepuna tri meseca posle<br/>objavljivanja ovog svog članka, u kome izlaže revolucionarnu<br/>opravdanost i osnovanost nadrealizma, smatrao za potrebno da<br/>Bretonovu brošuru Beda Poezije proglasi za antirevolucionarnu, i<br/>time indirektno demantuje samog sebe bez ikakvog stvarnog ob-<br/>razložavanja: ukoliko je nama poznato, Aragon do danas nije nigde<br/>opovrgnuo ovaj svoj članak, niti objasnio šta je stvarni srnisao<br/>njegove desolidarizacije od Bretona. Početak ovog razmimoilaženja<br/>datira još od Aragonovog puta na Kongres Revolucionarnih Pisaca<br/>u Harkovu (1930), a povod je bila »Afera Aragon« (sudska optužba<br/>protiv Aragona zbog njegove pesme Front Rouge, protest i apel<br/>nadrealista, zlonamerno tumačenje tog apela od strane izvesnih levi-<br/>čara, Bretonov odgovor u brošuri Beda Poezije).<br/><br/>49<br/>
Istina, iz toga ne izlazi da radnici ne učestvuju u toj izgradnji. Ali<br/>oni u njoj ne učestvuju kao radnici; oni u njoj učestvuju kao teo-<br/>retičari socializma, kao Proudhon i Weitling; drugim rečima oni u<br/>njoj učestvuju u onoliko u koliko uspevaju da steknu manje ili više<br/>savršeno znanje svoje epohe i da ga unaprede. Međutim, da bi oni<br/>to češće uspevali, treba se truditi da se podigne nivo njihove svesti,<br/>potrebno je da se oni ne zatvaraju u veštački suženi okvir »literature<br/>za radnike« i da nauče da sve bolje razumu opštu iiteraturu. Uosta-<br/>lom, ne može se reći da »se oni zatvaraju« u jednu specijalnu lite-<br/>raturu, drugi ih u nju zatvaraju: oni sami čitaju i hteli bi da čitaju<br/>sve što se piše za intelektualce, i samo izvesni bedni intelektualci<br/>misle da je »za radnike« dovoljno govoriti o životu u fabrici i gnja-<br/>viti o onome što oni i sami odavno znaju«...<br/><br/>Ja odbijam da osudim ma u kome od istraživanja koja su mu<br/>svojstvena, nadrealizam, mada bi neki hteli politički da ga osudim,<br/>i još uvek ne prestajem da očekujem od samog njegovog postajanja,<br/>koje nas je i dovelo, moje prijatelje i mene, na revolucionarni plan<br/>gde se danas nalazimo, ja očekujem i dalje od njega da svedoči na<br/>videlu dana o našoj volji, koja je volja da pomognemo napretku<br/>znanja naše epohe i u isti mah da služimo cilju proletarijata«.<br/><br/>★<br/><br/>Naučan duh nije a priori dat čoveku, on se postepeno<br/>stvara savlađujući vrlo veliike teškoće, kroz celu istoriju čo-<br/>večanstva. Moderni naučni duh je plod sume svih iskustava<br/>stečenih u pojedinim granama nauke koje su vrlo često<br/>postale nezavisno jedna od druge i kao rezultat evolucije<br/>izvesnih u početku nenaučnih teorija i preokupacija. Te<br/>preokupacije i te teorije ističu se time što su bile izuzetne,<br/>što nisu bile sastavni deo normalnog i racionalnog života<br/>društva. Tako je astronomija postala iz iracionalno-siste-<br/>matske astrologije, hemija i medecina iz hermetičke alhe-<br/>mije. Poznato je koliko naučni socializam duguje utopiskom<br/>socializmu osamnaestog veka. Svaka od tih izuzetnih i sme-<br/>liih koncepcija sadržavala je izvestan material koji je bio<br/>sposoban da evoluira i da tom svojom evolucijom negira<br/>svoje prolazno i nenaučno uobličenje. Ta transformacija<br/>izvesnih izuzetnih i smelih koncepcija u naučne, vrši se<br/>sasvim prirodno prvo u onim slučajevima gde je predmet<br/>ispitivanja najdalje od samog čoveka. Tako se prvo saznalo<br/>da zemlja nije centar sveta (Kopernik, Galilej); tek posle<br/>dugog vremena, da čovek nije stvoren po obličju božjem,<br/>već vodi svoje poreklo od životinja (Darwin); da društvena<br/>organizacija u kojoj živi nije večna ni racionalna (Магх i<br/>Engels); da njegov svestan život obuhvata samo jedan mali<br/><br/>50<br/>
deo njegovog stvarnog psihičkog života (Freud). A sada se<br/>radi o tome da čovek na osnovi obelodanjivanja svojih naj-<br/>spontanijih želja, revidira sve dosadanje kriteriume mo-<br/>ralnih i poetskih vrednosti.<br/><br/>Postanak i postajanje nadrealizma predstavlja trans-<br/>formaciju implicitno dialektičke sadržine izvesnih smelih<br/>poetskih i moralnih koncepcija i pobuna (od Marquis de<br/>Sade-a do dadaizma) u jedan realan i eksplicitan doprinos<br/>modernoj svesti i moralu, dakle stvarnom menjanju sveta.<br/><br/>Neprilagođavanje i revolt svih onih najrazličitijih Ijudi<br/>od kojih je svaki za sebe i protiv svoje volje došao u ne-<br/>pomirljivi sukob sa porodicom, školom, crkvom, društvom,<br/>postaju potpuno jasni tek posle otkrića da su sve prave<br/>ljudske vrednosti i želje bespravno potisnute u podsvest, u<br/>ime jedne racionalističke logike i jednog lažnog morala.<br/>Isticanje vrednosti onog što psihički automatizam obeloda-<br/>njuje, to jest konstatacija da je podsvest najdublji i naj-<br/>dragoceniji, u stvari jedini izvor ljudskih izražavanja u ле-<br/>ograničenom smislu te reči, već samo po sebi predstavlja<br/>jedan protest protiv prevlasti racionalističke misli, povlači<br/>za sobom negaciju postojećeg morala i buržoaske kulture.<br/>Psihoanaliza, koja uostalom nije umela da povuče posle-<br/>dice svoga saznanja, pruža prvo objašnjenje tog bogatstva<br/>podsvesti nasuprot siromaštvu svesnog ja, time što tvrdi da<br/>su pod uticajem vaspitanja bezbrojne želje potisnute u pod-<br/>svest, da su u njoj nasilno zadržane jednom nesvesnom<br/>kontrolom, psihičkom cenzurom, na bazi koje je izgrađena<br/>moralna savest. Kada se međutim uvidi da je ta savest pod-<br/>loga i funkcija jednog lažnog morala, onda se kao jedini<br/>stvarni moral ukazuje baš ono što je u ime lažnog morala<br/>potisnuto u podsvest, to jest, ukazuje se da bi u jednoj ide-<br/>alnoj situaciji jedina moralna soluciija bila slobodno ostvari-<br/>vanje želje. To ostvarivanje onemogućeno je u današnjem<br/>rasporedu onim istim što je i prouzrokovalo potiskivanje<br/>želja. Iz te nemogućnosti rađa se revolt. Ovaj se okreće pro-<br/>tiv unutrašnjihispoljnih prepreka ostvarivanju želje: religije,<br/>familije, konvencionalnog morala, vaspitanja, škole, štam-<br/>pe, šovinizma, patriotizma, umetnosti itd. itd. To napadanje<br/>je jedna beznadežna negacija, ali ono samo, pod nepresta-<br/>nim impulsom revolta, i sa neprestanim prilivom saznavanja<br/>o podsvesti, dovodi do svesti da je njegova destruktivna<br/><br/>51<br/>
akcija uperena protiv izvesnih simptoma i posledica, a ne<br/>protiv uzroka koji su do tih posledica doveli. Tada se dolazi<br/>do uverenja da je to napadanje beznadežno ne zato sto se<br/>u svetu ništa ne može promeniti, već što je ono nedovoljno<br/>i neefikasno, i da postoji način da se svet stvarno izmeni<br/>ako' se izmene materialni uslovi. Taj zaključak našao je<br/>svoju potvrdu u marksizmu, a marksističke teze dobile su<br/>još jednu potvrdu više u pravilno shvaćenom i dialektički<br/>produbljenom otkriću antagonizma osnovnih ljudskih želja<br/>i današnjeg društva.<br/><br/>★<br/><br/>Mislimo da nije nepotrebno, pored svih ovih tumačenja,<br/>da razmotrimo ukratko glavne zamerke koje su činjene<br/>nadrealizmu.<br/><br/>»Nadrealizam je apsurdan i neprimenljiv«, kažu oni<br/>kojLmisle da nadrealisti hoće da zamene svest podsvešću.<br/>Nadrealizam međutim insistira na važnosti sadržine pođ-<br/>svesti, on teži da tu sadržinu dovede do svesti i, tim putem,<br/>do spoljneg sveta. Uneti ono što je podsvesno u svest, znači<br/>uneti svest u ono što je bilo podsvesno, obogatiti svest, ali<br/>znači i stvarati i izgrađivati svest.<br/><br/>»Nadrealizam je jedna bolesna pojava, rekli su mnogi,<br/>i nju treba suzbiti«. Ovde se radi o jednom poznatom na-<br/>činu mišljenja. Kad se Freud naučno bavio seksualnim per-<br/>verzijama i kad ih je otkrivao tamo gde ih niko ni slutio<br/>nije, onda je svet vikao da je Freud perverzan! Kad nad-<br/>realizam ukazuje na neverovatna pustošenja u čovekovom<br/>.psihičkom sklopu, prouzrokovana monstruoznim potiskiva-<br/>njem, onda njega proglašuju za bolestan. Uostalom, sam<br/>kriterium vrednosti koji je ovde usvojen za ocenjivanje<br/>jednog pokreta (bolestan, zdrav), dozvoljava nam da ovu<br/>zamerku ne uzmemo ozbiljno u obzir.<br/><br/>»Nadrealizam je apstraktna i proizvoijna konstrukcija,«<br/>vele drugi. Ako ova zamerka treba da znači da se nadrea-<br/>lizam bavi apstraktnim problemima, onda. to nije nikakva<br/>zamerka. U naučnom radu, gdegod se ima posla sa velikim<br/>brojem konkretnih fakata u kompleksnom odnosu, neizbe-<br/>žno se javljaju apstraktni problemi. Poznat je slučaj sa<br/>problemima moderne fizike i moderne ekonomije. Ako se,<br/><br/>52<br/>
naprotiv, nadrealizmu hoće da prebaci da se on izvesnim<br/>problemima bavi apstraktno, onda je to baš ono što treba<br/>dokazati. U svakom slučaju, nije dovoljno izjednačiti re-<br/>alne apstraktne probleme sa nerealnim, apstraktno postav-<br/>ljenim problemima.<br/><br/>»Nadrealisti že/e da sačuvaju svoj pokret, iako su<br/>imali mogućnosti da uvide da je ta težnja pogrešna«, glasi<br/>zamerka koja nije više opšta nego dolazi specialno s levi-<br/>čarskog gledišta. Ova zamerka je rezultat izvesne površno-<br/>sti u čitanju nadrealističkih članaka. Nadrealisti su već rekli<br/>da je »kao nezavisan pokret nadrealizam prolazan«. Nadre-<br/>alisti naprotiv žele da uključe nadrealizam, kao jednu novu<br/>granu moderne nauke (dajući izrazu moderan, njegov pun<br/>i kompleksan smisao) u dialektički materializam. Za same<br/>nadrealiste to uključivanje je već izvršeno. No oni su svesni<br/>da to uključivanje može imati realne vrednosti samo onda,<br/>ako ga nadrealizam naučno dokaže.<br/><br/>»Nadrealizam treba žrtvovati, kad se uvidi istinitost<br/>istoriskog materializma«, zameraju neki s istog gledišta.<br/>Ovo pretpostavlja da su nadrealisti uvideli tačnost istori-<br/>skog materializma, izvan ili pored nadrealizma, Ali stvarii su<br/>se sasvirn drukčije razvijale: nadrealizam je bio u stalnoj i<br/>vrlo oštroj opreci sa svim onim što je zapadna kultura i njena<br/>osnova, i baš zbog toga se pravilno orijentisao u pitanjima<br/>kojima se nije u početku bavio. Današnje pravilno orii-<br/>entisanje nadrealizma u pitanjiima која su pitanja istoriskog<br/>materializma, samo je posledica pravilnostii njegove osnove,<br/>i zato se ta osnova ne može odbaciti.<br/><br/>»Nadrealizam nije pogrešan, on je nepotreban«, za-<br/>meraju neki koji ovako rezonuju: »ako je ono što nadre-<br/>alizam napada produkt izvesnih materialnih uslova života,<br/>onda će to samo po sebi otpasti čim se promene ti materi-<br/>alni uslovi, a novi čovek će se u novom društvu sam po sebi<br/>usloviti«. Logično, taj zaključak, ako se veruje u njegovu is-<br/>pravnost, morao bi se priimeniti i na anti-religioznu propa-<br/>gandu, na materialističkii ateizam. Reći da će se nešto »samo<br/>po sebi« desiti, to ne znači još da to desavanje neće imati<br/>svoj realan mehanizam, time dakle jos niije odbačen nadreali-<br/>zam, jer nije ničim dokazano da nadreaiizam ne može sači-<br/>njavati mehanizam odbacivanja lažnih kriteriuma, podela,<br/>opozicija u području moraia i poezije. Isto tako, nadrealizam<br/><br/>53<br/>
nije time ni odbačen za boija vremena sa izmenjenim mate-<br/>rialnim uslovima života. Odbacivanje cele psihičke super-<br/>strukture (ideali, nad-ja, savest, moralne dogme, razum<br/>itd.), obelodanjivanje i izražavanje stvarnih želja čoveka,<br/>sve to može biti rezultat samo jednog spontanog procesa.<br/>Nadrealistii tvrde da je početak jednog takvog spontanog<br/>procesa već sad moguć, i da je nadrealizam, u raspadanju<br/>klase iz koje je proizašao i u ogromnom napretku svesti na<br/>svim poljima, našao već sad neke od uslova za početak odba-<br/>civanja psihičke superstrukture, obelodanjivanja i izraža-<br/>vanja stvarnih želja čoveka, a svakako za moderan naučan<br/>rad koji odatle proističe. Nema nikakvog razloga da čovek<br/>ne upozna odmah šta je on, šta može da bude i koja su mu<br/>sve sredstva na raspoloženju, ако za to postoji i najmanja<br/>mogućnost.<br/><br/>Prirodno je da nadrealizam mora odbiti i zahtev da se<br/>obustavi nadrealistička eksperimentacija i da se nastavi<br/>isključivo naučan i kritički rad. Ako se priznaje da nadre-<br/>alizam može da radi naučno, onda je zaista teško tražiti<br/>od njega da zatvori materialni izvor tog naučnog rada.<br/><br/>Nešto smerniji zahtev, da se nadrealistički eksperimenti<br/>(automatski tekstovi, pesme, slike, simulacije itd.) nastave,<br/>ali da se više ne objavljuju, mora se isto tako odbaciti.<br/>Jedan naučan rad može imatii punu vrednost samo ako se<br/>eksperimenti na kojima se osniva publikuju. U slučaju nad-<br/>realizma postoji još jedan jači razlog: nadrealizam nije<br/>jedna indiferentna nauka, on je borben i zato ne pristaje<br/>da napusti jedno tako neposredno sredstvo kao što je ob-<br/>javljivanje svojih eksperimenata.<br/><br/>54<br/>
NAPOMENA<br/><br/>U ovoj brošuri se namerno ne navodi ni jedan odlomak iz knjiga<br/>ili članaka objavljenih na našem jeziku. Jer ova brošura ne treba da<br/>zameni ma koju od nadrealističkih publikacija, niti da ih rezimira,<br/>već samo da ih dopuni. Na sledećim stranama dajemo potpunu listu pu-<br/>blikacija objavljenih na našem jeziku.<br/><br/>ISPRAVKA<br/><br/>Na strani 37 podnaslov treba da glasi RAZVOJ NADREALI-<br/>STIČKE DELATNOSTI DO 1929.<br/>
I Z D А N 3 А<br/><br/>NADREALISTIČKA<br/><br/>BIBLIOGRAFIDA<br/><br/>PUTEVI, br. 1 i 2, 1922. Nova Serija, br. 1, 2 i<br/><br/>3-4-5, 1923—1924..............' . . . . Komplet Din. 45,—<br/><br/>SVEDOČANSTVA, br. 1 do 8, 1924—1925. . . . Komplet Din. 32.—<br/>Marko Ristić: OD SREĆE I OD SNA, pesme.<br/><br/>(S. B. Cvijanović) 1925. Iscrpljeno<br/>Aleksandar Vučo: KROV NAD PROZOROM, pe-<br/>sme. (S. B. Cvijanović)<br/><br/>1925...................iscrpljeno<br/><br/>Milan Dedinac: 3AVNA PTICA, 1927. . . . Iscrpljeno<br/><br/>Aleksandar Vučo: KOREN VIDA (S. B. Cvijano-<br/><br/>vić) 1928..............Din. 30,—<br/><br/>(Luksuzno izdanje 80.)<br/><br/>Marko Ristić: BEZ MERE (S. B. Cvijanović)<br/><br/>1928...................Din. 40.—<br/><br/>(Luksuzno izdanje 65.)<br/><br/>Oskar Davičo, Đorđe Oovanović, Đorđe Kostić:<br/><br/>TRAGOVI, 1, 2, 3. 1928—1929. Iscrpljeno<br/>Aleksandar Vučo: AKO SE JOŠ 3EDNOM SE-<br/>TIM ILI NAČELA (S. B.<br/><br/>Cvijanović), 1929. . . Din. 20.—<br/><br/>(Luksuzno izdanje 40.)<br/><br/>Oskar Davičo, Đorđe Dovanović, Đorđe Kostić:<br/><br/>ČETIRI STRANE — I TAKO<br/>DAL3E, plakat. (Nadrea-<br/>listička Izdanja), 1930. Iscrpljeno<br/>Oskar Davičo: ANATOMIJA (Nadrealistička<br/><br/>Izdanja), 1930. . . . Iscrpljeno<br/><br/>NEMOGUĆE, almanah, (Nadrealistička Izdanja),<br/><br/>1930. , ..............................Din. 40,—<br/><br/>(Luksuzno izdanje 80.)<br/><br/>POZICIJA NADREALIZMA (Signatura Rerum)<br/><br/>(Nadrealistička Izdanja), 1931..........Iscrpljeno<br/><br/>Petar Popović: NEĆU, TESTERA STVARNOSTI<br/><br/>(Nadrealistička Izda-<br/><br/>nja), 1931.............Din. 5.—<br/>
Koča Popović i Marko Ristić:<br/><br/>NACRT ZA 3EDNU FENOME-<br/>NOLOGI3U IRACIO-<br/>NALNOG (Nadrealistič-<br/>ka Izdanja), 1931. . . Din. 30.—<br/><br/>(Luksuzno izdanje 50.)<br/><br/>NADREALIZAM DANAS I OVDE, br. 1. Juni 1931. Din. 12 —<br/><br/>G. W. F. HEGEL, Letak povodom stogodišnjice<br/><br/>Hegelove smrti, 14 novembra 1931. . . Iscrpljeno<br/><br/>NADREALIZAM DANAS I OVDE, br. 2. Januar 1932. Din. 25 —<br/>Aleksandar Vučo: HUMOR ZASPALO (Nadrea-<br/><br/>listička Izdanja), 1932. Din. 2.—<br/><br/>Marko Ristić: КОЗЕ SU POBUDE I KAKVI<br/><br/>SU USPESI ŠKOLSKE Fl-<br/>LOZOFIJE. Povodom<br/>Kritike Dr Nedeljkovića<br/>na »NACRT« (Nadreali-<br/>stička Izdanja), 1932. Din. 8.—<br/><br/>Davičo, Kostić, Matić:<br/><br/>POLOŽA3 NADREALIZMA U<br/>DRUŠTVENOM PROCE-<br/><br/>SU (Nadrealistička Iz-<br/><br/>danja), 1932..........Din. 20.—<br/><br/>NADREALIZAM DANAS I OVDE, br. 3. Duni 1932. Din. 28 —<br/>Aleksandar Vučo: NEMENIKUĆE ĆIRILO I METO-<br/>DI3E (Nadrealistička Iz-<br/><br/>danja), 1932..........Din. 10.—<br/><br/>(Luksuzno izdanje 50.)<br/>
NAJNOVIJE<br/><br/>t<br/><br/>ALEKSANDAR VUČO<br/><br/>NEMENIKUĆE<br/>ĆIRILOIMETODUE<br/><br/>DVE POEME<br/><br/>CENA DINARA 10.—<br/>LUKSUZNO IZDANIE 50.—<br/><br/>NADREALISTIČKA IZD AN3 A<br/>U BEOGRADU<br/>
<br/><br/><br/><br/><br/><br/><br/><br/>Štampanje završeno<br/>30 novembra 1932,<br/>u Narodnoj štampa-<br/>riji, Poenkaerova 24.<br/>
<br/>
<br/>
CENA 10 DINARA<br/>