11
On veli:
»Muka mi je videti čiste »razumne« lorme. Sve
forme koje sam dosada upotrebljavao, došle su mi
same od sebe: stajale su ili posve gotove predamnom
i meni je ostalo samo da ih kopiram, ili su se nizale
u sretnim časovima rada. Često se ne htjedoše stvo
riti i morao sam katkada strpljivo i sa strahom če
kati dok nisu sazrele. Ovo unutrašnje dozrevanje
neda se posmatrati; ono 6 je tajanstveno i ovisi o
skrivenim uzrocima.«
To je sve. Više se ne da reći. Njegove su slike muzika i sim
fonija boja. Ko može muziku da priča recima? Reč je preslaba.
Osećaj! Doživljaj! Nažalost pisac ima samo jednu reproduk
ciju u boji: »Sanjarska improvizacija«. To je sim
fonija sviju varijacija i skala. Kandinski je veliki muzičar boja.
To se mora videti — doživeti — utonuti u pesmu apstrakt
nog i duhovnog. Kandinski je pesnik u boji i u reci:
»Breiter sollst Du deine Arme ausbreiten.
Breiter. Breiter.
Und dein Gesicht sollst Du mit roten Tuch bedecken.
(»B laue s-B laues« ispevana na
nemačkom.)
On sluti, čezne ono veliko buduće — široko — crveno — »ro
ten Tuch« . ..
A lice tvoje Rusijo prestrto je velikom crvenom maramom gde
ruke široko vape . . . zovu ... Bratstvo sviju naroda...
Iza njega dolazi mnogo dobrih, ali on je velik — najveći. (»Da
je Kandinski još i i d e j a n, on bi bio uopšte najveći umetnik
na svetu« veli B. Tokin).
Iza njega putuju legije kao iza još jednog velikana, Španjolca
P i c a s s a. On je drugi veliki početak. Njegovi opet naslednici
nisu pošli ni koraka dalje: kubiste — čine samo varijante.
(Iznimka je opet Rus — najveći skulptor Aršipenko). Ku-
bizam je zato i pogodan jer je i suviše materijalan. Dok Kan-
dinskoga je uopšte teško varirati — imitovati. Držim: nemo
guće. On jedini stvara sam i jedini to i može.
Spominjući ime Kandinski, mora se spomenuti i pokojni
Franz Marc (pao je na francuskom bojištu 1915. g.). Živeli
su zajedno u Miinchenu i otvarali nove puteve. Izdavali su re
viju 1912. »Der blaue Reiter«. S njom i njihovim zajedničkim
radom udaren je temelj. Mare je mrtav ali pre svoje smrti
vizionarno veruje:
»in eine höhere geistigere Möglichkeit als diese
unmögliche Gegenwart«.
(»Schöpferische Konfession«),
On je morao misliti u tom času na Kandinskoga. Njihov i naš
duh je zajednički. Njihove duše lebdele su i lebde iznad
Moskve i iznad Verduna, iznad Tokia i iznad Zagreba. Sve je
to isto. Svuda je Čovek...
Mrtav je mrtav »Der blaue Reiter« ali živ je njegov brat u
Moskvi: Crveni Jahač.
Kandinski ovako svršava svoju rusku monografiju:
»polako brišu se ograde medju narodima kao što po
lako bregovi postaju ravni. Čovečanstvo nije
više prazni odjek«,
Moskva! Moskva!
Naša su srca okrenuta ka Istoku!...
Tvoja duša i naša je duša
Rusijo!
Izložba Vidović. Pre dvadeset godina to bi nas verovatno in
teresiralo. Danas nam je to sasvim svejedno dali on postoji ili
ne. Jedan moj prijatelj arhitekta rekao je da su to »holandski
pejsaži«. Svi ostali tvrde da je »duša Dalmacije« i »našeg«
mora u slikama. Moj prijatelj arhitekta, inače šaljivdžija, ima
pravo. G. Vidović jedan je od preostalih i u naše doba zalu-
talih Holandeza,
Vinko Foretić - Vis Portret jednos Slovenca
Pokušaj jedne lojalnosti. (Ili lojalnost jednog pokušaja: »S a-
vremena hrvatska literatura« članak g. Lunačeka
u »Obzoru«).
On priznaje vrednost najnovijih. To je simpatično. No što je
bio nesretne ruke, kad je izabrao Krkleca za potvrdu svoga
pokušaja, krivnja je samo na njemu. Ali to zasad nije baš to
liko od važnosti. Za nas je mnogo važniji naivni pokušaj g Lu
načeka, da nas pomalo »isključi«, kao da »Zenit« revija koja
je internacionalna za sadanju našu literarnu pro
dukciju i ne broji, jer ne ulazi u naš narodni i
plemenski život«. (!)
Eh, kako prozirno! Treba »Zenit« eliminirati, da uopšte ne
dođe u upoređenje. Ostaje prema tome jedina književna hrvat
ska revija »Kritika«. — Vrlo dobro! Nemože biti upoređe-
n j a ali ni isključenja g. Lunaček!
»Zenit« uistinu nije hrvatska revija. Ona je internacio
nalna i prema tome eoipso jugoslavenska! Interna
cionalizam »Zenita« nipošto ne isključuje jugoslavensku
akciju već i radi same dinamike i zenit iz ma koga
mi unosimo kao novi duh, novu snagu, polet u
stvaranje nove svečovečanske kulture. To
treba uvideti i ne zaboraviti, da je to prvo i baš jugosla
vensko sudelovanje u tome stvaranju!
P. S. Preštampavamo iz beogradske »Tribune« od 18. V. 921,
»Izjavu« g. Miloša Đurića kao dokumenat »elegantnoj, otme-
noj, jedinoj književnoj reviji u Zagrebu« —- »Kritici«.